Kada čovjek želi promijeniti neku lošu naviku, vidjet će da će se ta navika u njemu suprotstaviti i u mjeri u kojoj je jaka okrenuti njega samog u borbu protiv sebe. To nam ujedno govori da smo složena bića koja u isto vrijeme mogu željet i neželjet nešto. Razum shvati, prihvati ali se dio nas ispunjen navikama odupire. Slično je i kada pokušamo utjecati na navike nekog drugog. Prvo što ćemo pri tom susresti jeste da će nam taj drugi spočitati nas same. Čut ćemo: Šta ti hoćeš, jesi li ti svetac? i slične riječi. Naš uzor, osoba koja bi trebala biti najvoljenija našim srcima, voljenija i od nas samih, Muhammed, a.s., je živio život u skladu sa Božijom Objavom te mu nisu mogli na ovaj način spočitati njegove kritike lošeg stanja društva i društvenih shvatanja. No, ako se prepanemo mogućih spočitavanja i prestanemo insistirati na islamskim načelima desiće nam se da će naše društvo još više odlutati od Istine. Mi smo više nego smo nekad i svjesni oslonjeni jedni na druge. Islam je vjera zajednice. U džemat je snaga našeg ummeta. Kada neko od nas traži da popravimo naše stanje ne trebamo ga odmah dočekivat riječima: Ko si ti šta mi imaš reći? Možda on nije ništa bolji od nas u toj stvari koju spominje, ali mu se javila želja za dobrom, za boljim, bori se sam sa sobom i treba mu pomoć zajednice da bi se popravio, pomoć bolje zajednice. Možda će nam čvojek odgovorit: Tako je, nisam dobar, nisam dovoljno pošten, nisam dovoljno istinoljubiv- ali želim biti, želim živjeti u zajednici koja će mi pomagati da to lakše budem a ne odmagati na tom putu. Da bi uspostavili takvu zajednicu moramo više pažnje pridavati njenoj važnosti i njenim propisima koji su tu da omoguće važnost, snagu i veličinu zajednice. U našem shvatanju i poimanju vjere i vjerske pripadnosti, mislim, da su izraženiji nacionalistički i stranačko-politički obrasci nego li sami vjerski. Imamo mi krilaticu: Bitno je biti Bošnjak! Jeste ako ta deklarisanost nije i jedino što te povezuje sa cijelim nizom dobrih osobina koje riječ Bošnjak nosi u sebi. U strankama je prvenstveno bitno da je neko njihov član, pa tek onda ostalo. No, da li je s vjerom tako? Bi li naše stanje u Bosni danas, a i u cijelom islamskom svijetu, bilo bolje kad bi svi koji se deklarišu kao muslimani došli danas na džumu ali u isto vrijeme da oni koji kradu nastave krast, oni koji uzimaju i daju mito nastave uzimati i davati, oni koji piju nastave piti, oni koji ogovaraju nastave ogovarat i sl? Bi li se pod ovim okolnostima išta promijenilo nabolje? Ne bi! Naš društveni život ne čini samo dolaženje na džumu boljim, boljim će ga učiniti ako postavimo sebi pitanje šta džuma i namaz inače zahtjeva od nas, šta treba mijenjati kod sebe da bi se bilo pravim članom vjerske zajendice. Kad shvatimo da pored ličnih vjerksih dužnosti imamo i društvene vjerske dužnosti jednako važne kao i lične na putu smo ispravnog promišljanja i shvatanja naše zajednice. Ovo govorim što mi se čini da dosta nas svoju pripadnost vjeri izražava na način kako se izražavaju pripadnosti nekoj navijačkoj skupini, partiji i sl. Mnoge ljude za naku partiju ne vežu nikakve srčane veze, tu je jer se može uhljebit, pojavljuje se na skupovima i važnim događajima da bi zadržao svoje mjesto, čim izgubi mjesto nema ga na mapi ili čak i priča sve najgore o njoj.
Ne smije nam džamija i vjerska zajednica spasti na te grane. Ne smije naša vjerska zajednica da nam služi samo da nešta od nje materijalno uzmemo niti smo svoj dug odužili time što smo platili članarinu. Njena vjerska uloga daleko nadilazi samo taj momenat. Ona je tu da nam kada sami odlučimo poboljšat svoj život, pruži okruženje u kojem ćemo se lakše izboriti sa svojim lošim navikama. Mi smo tu da pomognemo jedni drugima da postanemo bolji i zaslužimo Božiju milost i džennet inšallah. Ukoliko u džamiji nismo u stanju održat red, ukoliko nismo voljni prihvatit imama kao imama a u isto vrijeme ne radimo ništa ni da ga mjenjamo boljim i sl. To je pokazatelj naše nezainteresovanosti, naše nebrige za zajednicom, naše indolentnosti i naše površnosti kada je zajednica u pitanju. Nismo spremni prihvatiti imama kao imama kad nam nešto govori al spremni smo za istog svezat namaz i dat mu ga u povjerenje svjesni da ćemo baš za namaz prvi biti pitani. Nećemo se složiti i ispoštovati mnoge fetve Vijeća muftija na čelu sa, od nas biranim, reisul-ulemom jer se ne slažu s našim mišljenjem mada nas Kur’an upućuje na poštivanje svojih autoriteta ali ćemo svojoj djeci itekako podcrtati važnost poštivanja roditelja i sve ajete koji o tom govore. Zašto bi nas naše dijete slušalo ako mi ne slušamo svoje vjerske vođe? Zašto bi dijete prihvatilo majčino savjetovanje i insistiranje o poslušnosti ako ona isto ne primjenjuje u islamskim normama prema svome ocu, majci, mužu? Zašto bi slušalo babu ako on ne iskazuje poslušnost svom babi, majci, obzir prema svojoj supruzi itd? Na kraju krajeva: Slušaju li nas djeca?
Ima i onih koji će reći da je zajednica u gafletu žestokom i da je se treba manuti. No, sjetimo se primjera dženaze. Ako je klanja jedna dio društva spala je obaveza sa svih ali ako ne klanja svi su griješni. Imamo Kur’anski primjer Ashabu Sebt- ljudi subote. To su bili građani iz Benu Israila, koji su bili iskušani sabatom, danom kad su trebali da ostave svoje dunjalučke poslove i posvete se Allahu. Cijelu sedmicu su hvatali ribu, ali sa slabim uspjehom. A na subotu, kad su trebali da ne rade ništa, riba bi im dolazila sama. Iskušenje od Allaha!
I upitaj ih o gradu kraj mora koji se ogriješio o subotu, kad im je riba sama dolazila, a ne ostalim danima. Mi smo ih iskušali time, jer su oni se običavali buniti protiv Allahove volje.
Grupa stanovnika ovog grada, nasilnika, nezadovoljnih Allahovom odredbom, su smislili plan kako da izigraju ovu naredbu. Oni bi ostavljali mreže u petak, a uzimali bi ih u nedjelju, i sva riba od subote bi se hvatala. Stanovništvo ovog grada se tad podjelilo, kad su vidjeli ovaj grijeh koji se čini. Jedni od njih su ih pokušali savjetovati i upozoravati ih na strašne posljedice njihovih dijela, naređavajući dobro i zabranjivajući zlo. Drugi su smatrali da oni nemaju nikakve odgovornosti za ono što se radi, i oni su se brinuli o svojim stvarima, misleći da će Allah kazniti samo one koji čine ovaj grijeh. Kako se prenosi, spašeni su bili samo oni koji su nastojali spriječiti ovaj grijeh, oni koje nije bilo briga kao i oni koji su činili grijeh pretvoreni su usvinje i majmune prezrene.
Draga braćo, ako želimo da budemo bolji ljudi i vjernici trebamo se osloniti na sebe kao jakoj jedinki dobre zajednice,, bez jake i složne zajednice nećemo uspjeti u današnjem svijetu globalizacije.
Ne može se zazivati mrtvi Salahudin Ejubi da nam oslobodi Kuds? Ne mogu se zazivati šehidi Bosne da nam je oni danas odbrane. Ne može se samo dizati ruka Bogu de nam ovo, de nam ono, što danas dosta nas čini. Kad dignemo ruke Gospodaru molimo Ga da nam pomogne da učinimo ovo, ono, i sve što nam je potrebno i pomoć će ako Bog da doć, jer mi činimo što je u našoj moći da to rješimo, a ležat i pisat po fejsbuku želje Bogu slično je Musaovu narodu koji kad je došao pred obećanu zemlju i dobio naredbu da iz nje istjera nevjernički narod reče Musau: Hajte ti i tvoj Bog pa se borite! 40. godina su lutali pustinjom u kazni zbog tog čina. Je li i naš muslimanski ummet danas kažnjen slično zato što umjesto da posluša Božije ajete i učini što treba, samo diže ruke i traži od Boga da On sve učini. Sjetimo se sami kakva je logika mnogih naših razgovora ili razgovora onih među nama koji se najviše žale na sve: Daj nam Bože napretka u Bosni al da ne radimo, porazi naše neprijatelje al’ da mi ne mormao s njima da se nosamo, daj nam pravdu al da mi opet s pešćešima ulazimo preko reda, daj nam istinoljubivosti al da mi opet možemo slagat koju, daj mi Bože džemata al da ja ne moram na svaki vakat u džamiju???
Ako neću da Bosnom i Hercegovinom hodamo pogetih glava i da se dušmanima izvinjavamo i slušamo njihove isprazne priče o multikulturi i toleranciji, dok nas kontinuirano ubijaju i uništavaju, onda mi moramo dignuti glave, mi moramo prestati da se izvinjavamo, mi moramo stati iza onih naših predstavnika koji tako postupaju a manut se onih koji gledaju samo svoj interes.
Ako nećemo da slušam i čitam laži korumpiranih medija i političara onda mi moramo govoriti istinu, čvrsto stati iza onih naših predstavnika koji je govore, iza onih koji su posvjedočili svoju hrabrost i spremnost na žrtvovanje a protiv onih koji su sluge laži i obmana.
Želim da me skinete s minbera i mihraba onog trenutka kad pokažem da mi je ova sveta dužnost imama samo običan posao i da pričam vama što sam ne radim i ne nastojim raditi. Smatram da je bolje svakome ko je preuzeo društvenu dužnost da živi ko čoban nego li da na Sudnjem danu zbog lijenosti, nesposobnosti i nevođenja brige o zajednici bude očerupan od naroda i ostane bez ijednog dobrog djela. Kada se sažaljujemo jedni na druge sažalimo se u pogledu onog što nas čeka na onom svijetu a ne u pogledu trenutka. Budimo konkretni a ne indolentni. Nisam dovoljno dobar ali želim to biti! Budimo u sebi i oko sebe želju za dobrom i radimo na tom-Allah će nam se smilovati i pomoći nas kako se i ne nadamo ako Bog da!
Molim Alaha da nas nadahne dobrom i pomogne nam u njegovom izvrašavanju! Amin!
Esad Bajić
Čaršijska džamija u Konjicu 04.08.2017.g.