HAZRETI HUSEJN, radijallahu anhu

Esad Bajić: Hazreti Husejn, radijallahu anhu. Izdavač: Fondacija “Lijepa riječ” Konjic, Konjic 2016. (prvo izdanje) i 2017.g. (drugo izdanje) Format A5, 193 stranice.

Predgovor

Hvala neka je Allahu, Koji istinsku hvalu i pohvalu zaslužuje, i neka je salavat i selam na Njegovog roba i poslanika Muhammeda, kojeg je poslao da poput svjetiljke osvijetli put, i na njegovu porodicu od koje je odstranio svaku nevaljaštinu, učinivši ih čistim, čednim i časnim.

Traganje za izvorima koji govore o Poslanikovom, a.s., unuku hazreti[1] Husejnu[2] predstavljalo mi je svojevrsno oživljavanje  lijepih momenata djetinjstva kada su mi o Poslaniku i njegovoj porodici govorili rahmetli dedo Ahmet i nena Emina. Njihova kazivanja najčešće su bila u formi priča čiju radnju nisam uvijek dobro pamtio, no, emocija koja se tada javljala u glasu dede i nene, bila je i ostala posebno izražena i zapamćena. Više od činjenica koje su mi kazali pamtio sam milinu tih emocija, ljubavi, pobožnosti i ponosa koji je zračio iz njihova govora, govora koji se iako je koristio slične riječi jasno razlikovao od govora o bilo kome drugom. Kazivanje o Poslaniku i njegovim najbližim bilo je posebno i ja sam ih kao posebne ponio u svoj život uvijek sretan u prilikama koje su se nudile da nadopunim to polje posebnosti, proširim ga novim saznanjima i informacijama. I svako saznanje na tom putu nagrađivalo me toplinom ovih prvih sjećanja, makar sam od onog koji sluša polahko prerastao u onog koji kazuje, te sam u danima dok sam sakupljao građu za ovu skromnu knjigu nerijetko zamišljao kako, sada rahmetli dedi i neni, proširujem kazivanja koja su oni nekada u jednostavnijoj formi kazivali meni.

Govor o Ehlu-l-bejtu, Poslanikovoj časnoj porodici, kao što spomenuh, danas iziskuje određene teškoće zbog činjenice da se takav govor vrlo lahko može tumačiti kao sredstvo raspirivanja međumuslimanskih rasprava, te ovdje u uvodu želim napomenuti, da moje bavljenje temama vezanim za Poslanikovu porodicu, a.s., potiče od spomenutih „zlatnih“ niti priča o njoj, koje sam kao dječak primao od sveg dede i nene, da im se Allah smiluje i u Džennetu ih nastani, te mimo tog pristupa i rezultata nemam drugog nijeta niti bih volio da se ovaj tekst iščitava drukčije osim u smislu oplemenjivanja srca i jačanja vjerskog nadahnuća i vjerom nadahnutih emocija.

Prenosi Dejlemi da je Poslanik, a.s., rekao:

„Odgajajte svoju djecu u znaku tri svojstva: da vole vašeg Poslanika, da vole njegovu porodicu i da vole učiti Kur’an!”[3]

Voljeti znači težnju da se onaj ko se voli upozna. Čovjek koji voli teži da sazna sve o voljenoj osobi/osobama.

Dakako, znamo da je osnovna ili apsolutna ljubav ona prema Uzvišenom Allahu, ali nam valja znati da iz te ljubavi proističe i ljubav prema Poslaniku i njegovim bližnjim, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme.

Čuveni sufija Ibn ‘Arebī u 29. poglavlju svoga Futūhāta kaže kako istinska ljubav prema Allahu i Njegovu Poslaniku nužno iziskuje i ljubav prema ”Ehlu-l-bejtu”. Čovjek mašta da je veliki ašik a uopće ne mari za ”ehli bejt”!!

Život hazreti Husejna, radijallahu anhu, predstavlja važan dio historije našeg ummeta koji se često zbog teških vremena u kojima je živio te velikog zločina koji je nad njim i njegovima počinjen preskače i prešućuje u našim knjigama, a kada se i govori o hazreti Husejnu najčešće se govor svodi na zadnje dane njegovog života, na tragediju u kojoj je sa velikim brojem članova svoje porodice ubijen u mjestu zvanom Kerbela. Druga napomena koju želim iznijeti tiče se činjenice da ponekad tekstovi, kakav je ovaj o hazreti Husejnu, usred bavljenja samo jednom osobom mogu stvoriti krivu sliku kod čitatelja, ukoliko čitatelj pri čitanju ovakvog djela nema na umu da su i o drugim ashabima Božijeg Poslanika, a.s., napisane posebne knjige o njihovim vrlinama i vrijednostima, te da govor o vrlinama i vrijednostima hazreti Husejna, njegova oca hazreti Alije, majke hazreti Fatime i brata hazreti Hasana u ovoj knjizi, ne isključuje vrijednosti drugih. Volio bih da čitanje ove knjige podstakne čitaoce da i o vrijednos-tima drugih vrlih ashaba Božjeg Poslanika prelistaju hadiske zbirke i nadahne dušu vjerom i predanošću koja izvire iz spomena na te odabranike Božije.

Pri pisanju knjige koristio sam mnoge izvore ali sam se trudio da za one koji su prevedeni na bosanski jezik ponudim izvore prema navodima iz tih izdanja kako bih čitaocima olakšao provjeru same autentičnosti onog što iznosim. Kada su u pitanju izvori na drugim jezicima, koliko je moguće, koristio sam se izvorima koji se pored štampane forme mogu u elektronskom obliku naći i na internetu, te sam na iste uputio kroz fus-notu pokušavajući izbjeći nimalo rijektu pojavu u literaturi koja se prevodi na bosanski jezik a gdje se izvori nude bez navođenja konkrentog izdanja, te time vrlo često biva nemoguće provjeriti njihovu autentičnost.

Zašto pisati i čitat ovu knjigu?

Da bi smo imali razlog interesovati se za nečiji život, riječi, posebice da bi smo smatrali korisnim uzimati pouke iz nečijih stavova i postupaka, potrebno je da ta osoba ostavi jasan i važan trag, djelo koje bi svojom veličinom svjedočilo o vrijednosti same osobe ili da nam neki veći autoritet posvjedoči o veličini te osobe.

U islamu je najveći autoritet Božija objava i Poslanik islama kao prenosilac i dostavitelj Objave.

Hazreti Husejn, koji je naslovom ove knjige označen kao njena tema i sadržaj, ima uporište da bude uzet kao primjer zbog veličine svoje ličnosti, djela koje je ostavio iza sebe, a jednako je potvrđen i Poslanikovim, a.s., hadisom kao osoba velike važnosti i vrijednosti.

Vaspitavan je u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, od koga je naslijedio svoj plemeniti moral.

Hazreti Husejnov život, njegovi postupci, moralne i sve druge osobine koje su ga krasile, sam po sebi, dovoljan je da nam posluži kao inspiracija, primjer i nadahnuće, a njegova “nadobična“ vrijednost potvrđena slovom autentičnih hadisa koji ga, između ostalog, predstavljaju kao predvodnika džennetskog, izdižu njegov primjer iznad uobičajenog  motrenja na onoj opće ljudskoj ravni kojom proučavamo živote slavnih vojskovođa, mudraca i sl.

Poseban pečat ovim vrijednostima daje njegova borba i šehadet na Božijem putu, što se nudi poput velikog mora nadahnuća i nauka a o čemu se, mislim, danas vrlo malo govori.

Vjerovjesnici i njihovi nasljednici, od praskozorja historije pa kroz naredne vjekove, nosili su baklju Božanske upute i nisu ostavili Njegove robove prepuštene samima sebi, bez dokaza vodilja, nego su ih usmjeravali ka znamenjima i blistavoj svjetlosti.

Tekstovi Objave, potvrđujući razumske dokaze, govore o tome da Zemlja nikad nije bila lišena Božijeg dokaza, kako ljudi nikad ne bi imali dokaz protiv Allaha. Prema tome, Božiji dokaz postojao je prije stvorenja, postoji uz stvorenja i postojat će i nakon što više ne bude stvorenja, pa da na Zemlji ne ostane više od dvoje, doista će jedan od njih biti dokaz. Kur’an je izričito jasno naglasio: „Ti si samo opominjatelj, a svaki narod ima nekoga ko ga opominje.“ (Er-Ra’d, 7.)

Uzvišeni Gospodar iz Svoje apsolutne i savršene mudrosti odlikovao je neke ljude nad drugim ljudima. Jednima je dao posebne počasti i uzvisio ih nad ostatkom ljudskog roda.

Prethodni vjerovjesnici i njihovi odabrani nasljednici su prešli veliki put upućivanja, prevalili težak put odgajanja, pretrpili sve vrste teškoća i dali od sebe sve što može čovjek, koji je potpuno privržen svom uvjerenju, dati na putu ostvarivanja ciljeva Božanske misije i nisu ni na tren odustajali niti su treptaj oka oklijevali.

Svevišnji Allah je krunisao njihov trud i neprestanu borbu tokom vjekova poslanstvom vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem..

Poslanik Muhammed, a.s., je u tom smislu najodabraniji je i najčasniji od svih ostalih poslanika. On je pečat poslanstva- hatemu-l-enbija. Kur’an o njegovom moralu svjedoči u 4. ajetu sure El-Kalem:

“Ti si (o Muhammede), doista, na najuzvišenijem stupnju morala.“

Onaj koji posjeduje najuzvišeniji moral nesumnjivo je najdostojniji da odgoji najčasniju porodicu koja je ikad kročila dunjalukom. Ta najsavršenija i najodgojenija porodica jeste Poslanikova, a.s., porodica koja se označava izrazom: Ehlu-l-bejt.

Tematika vezana za Ehlul-bejt je vrlo važna za sve muslimane i pripadnike ummeta Muhammedovog, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme. Jer Bejt o kojem je riječ je Bejt (porodica) Poslanika, a.s., koji je posljednji dostavitelj Allahove Riječi i Upute ljudskome rodu. Nema ni najmanje sumnje da njegova porodica predstavlja potomstvo najčasnije kuće koja se na Zemlji pojavila; slavom, ljepotom i porijeklom[4].

Da bi se poimala stvarna slika te vrijednosti neophodno je prisjetiti se vrlina i vrijednosti Poslanikove, a.s., porodice kojoj hazreti Husejn sigurno pripada, bez obzira koje mišljenje o tome ko sve ulazi u sastav Poslanikove, a.s., porodice  slijedili. Kako postoji velika mogućnost da veći broj Bošnjaka danas ne zna za pojam ”Ehlu-l-bejta”, iako je on više nego bitan članak koji upotpunjuje islamsko vjerovanje u nastavku ću nakratko da se osvrnem na ovu tematiku.

Šta označava izraz ”Ehlu-l-bejt”?

Termin Ehlu-l-bejt / Ehlul bejt /Ehli bejt, zavisno od načina transkripcije, u Kur’anu se spominje na dva mjesta. U 73 ajetu sure Hud gdje Allah Uzvišeni objavljuje:

“Zar se čudiš Allahovoj moći?” – rekoše oni – “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesnič-koj.On je dostojan hvale i On je plemenit!” (Korkut)

Komentatori Kur’ana saglasni su da se u ovom ajetu izraz ehlel-bejti (أَهْلَ ٱلْبَيْتِ) odnosi na porodicu Ibrahima, a.s.

Drugi  ajet u kom se spominje ovaj izraz nalazi se u suri El-Ahzab:

„…Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti. (El-Ahzab, 33)

Svi komentatori Kur’ana se slažu da se ovaj ajet odnosi na porodicu poslanika Muhammeda[5], sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, te tako i prevodilac Kur’ana Korkut u prijevodu koristi sintagmu „o porodico Poslanikova“, mada bi izvornom tekstu ajeta više odgovarao prijevod kojeg koristi prevodilac Mustafa Mlivo u svom prijevodu Kur’ana, prevodeći ovaj ajet: „Doista Allah želi da odstrani od vas nečistoću Ehlul-bejte, i očisti vas (potpunim) čišćenjem.“ [6]

Muslimani su usvojili ovaj kur’anski termin Ehli bejt i koriste ga isključivo kao naziv za Poslanikovu porodicu, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme.

Uzvišeni Allah je objavio u Kur’anu: “Reci: “Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske“. (Eš-Šura, 23)

Al-Fahr ar-Razi je rekao:  „Suština je u tome da ovaj ajet ukazuje na obaveznost ljubavi prema porodici Poslanika, a.s.[7]

Ljubav prema Poslanikovoj, a.s., časnoj porodici je dio naše vjere. Ona je plod ljubavi prema Poslaniku, a.s., znak potpunosti i iskrenosti imana i čestitosti i bogobojaznosti srca.

Brojni su hadisi koji ukazuju na vrijednost Ehlu-l-bejta i podstiču na ljubav prema njima, a zabranjuju mržnju i neprijateljstvo, već broj njih ćemo kroz ovu knjigu i navesti.

O tome ko se sve smatra Vjerovjesnikovom, a.s., porodicom postoji nekoliko mišljenja:

Cilj ove knjige nije dokazivati neku od ovih tvrdnji. Budući da se hazreti Husejn nalazi u svakoj od ovih skupina nedvojbeno je da je on član Poslanikove, a.s., porodice, Ehlu-l-bejta i da je zajedno sa svojim bratom, ocem i majkom među prvacima našeg ummeta. To između ostalog dokazuje i komentar ajeta:

„A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci:“ Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!“ ( Ᾱli ‘Imrān, 61)

Ovaj ajet se uz njegov povod vrlo često navodi u kontekstu govora o Ehlu-l-bejtu. 24. dana mjeseca zul hidždždeta desete godine po Hidžri nakon što je Božiji poslanik, a.s., poslao pismo kršćanskom stanovništvu Nedžrana u kojem ih je pozvao u islam oni su u Medinu poslali svoje izaslanstvo, a Poslanik je te predstavnike nedžranskih kršćanska, sukladno Božijem nalogu, pozvao na „mubahilu[8]“. Božiji poslanik je u razgovorima koje je vodio s nedžranskim izaslanstvom pozvao na obožavanje Jednoga Boga, ali oni su insistirali na svome stavu i vjerovanju o Isaovom oboženju, potkrjepljujući svoju tvrdnju time što je Isa rođen bez biološkog oca. U tom je Poslaniku došao melek Objave i na njegovo srce spustio kur’anski stavak u kojem se kaže da je “Isaa poput Adema Bog od zemlje stvorio”. Ovim riječima Bog Uzvišeni podsjeća na sličnost Isaova rođenja sa Ademovim stvaranjem, s tim što je Bog Uzvišeni snagom Svoje beskrajne moći Adema stvorio bez da on ima biološke roditelje – bez oca i majke. Pa, ako je Isa Božiji sin jer nema biološkoga oca, onda je Adem još i preči okititi se tim zvanjem, jer on nema ni oca ni majke. Međutim, kršćane iz Nedžrana nije zadovoljila ni ova argumentacija, te Bog Uzvišeni naloži Poslaniku Svome “mubahilu” kako bi se otkrilo ko govori istinu, a ko neistinu.

U islamskoj tradiciji zabilježeno je da su predstavnici nedžrasnkih kršćana, nakon prijedloga o mubahili, zatražili da im se da roka kako bi se posavjetovali sa svojim prvacima. Rezultat tog savjetovanja bio je sljedeći: ako Muhamed dođe uz halabuku i pratnju velikog broja pristalica, slobodno pristupite mubahili, jer čim poseže za masom i bukom znači da ono što tvrdi nije istina. Ali, ako se pojavi sa vrlo malim brojem ljudi, svojim najbližim srodnicima, znajte da je on poslanik Božiji i suzdržite se od mubahile. Prema ranijem dogovoru, Poslanik i predstavnici Nedžrana došli su na ugovoreno mjesto. Nedžransko izaslanstvo je ugledalo Poslanika koji je prilazio noseći u naručju unuka Huseina i vodeći za ruku starijeg unuka Hasana, a s njim su bili i kći mu Fatima i zet Alija. Poslanik im je govorio ja ću moliti (učiti dovu) a vi govorite “amin”. Kršćani su vidjevši ovaj prizor pomislili kako Poslanik zaista čvrsto vjeruje u ono što govori, jer u suprotnom ne bi svoje najmilije izlagao opasnosti Božijeg prokletstva i kazne, Stoga, oni su odustali od uzajamnog proklinjanja i zatražili pomirenje.[9]

Ajet o mubahili, kao što vidimo se odnosi na Ehlu-l-bejt, te na osnovu ovog događaja neki komentatori tumače ovaj ajet na način da su “sinovi naši” Hasan i Husein, a “žene naše” odnosi se na hazreti Fatimu, a “mi sami” na Poslanika i Aliju.

Slična predaja prenosi se od hazreti Aiše:

Jednog jutra, Poslanik, a.s.,  je  izašao a na sebi je imao vuneni ogrtač prošaran crnim vlasima. Nakon toga je došao Hasan, r.a., pa ga je ogrnuo tim ogrtačem. Onda je došao Husejn, r.a, pa je i njega ogrnuo. Zatim je došla Fatima, r.a., pa je i nju ogrnuo. Došao je  i Alija, r.a., pa je i njega ogrnuo, i onda je rekao: – Allah želi da od vas, o Ehlu-l-bejt, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.[10]

Omer ibn Ebi Seleme prenosi: „Ovaj ajet: Allah želi da od vas, o Porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti. (Al-Aḥzāb, 33) Poslaniku je objavljen u kući Ummu Seleme. Tada je Poslanik pozvao Fatimu, Hasana i Husejna i zaogrnuo ih svojim ogrtačem. Alija je bio iza njega pa je i njega zagrnuo. Zatim je rekao: – Allahu moj, ovo je moj Ehlu-l-bejt pa odstrani grijeh od njih i očisti ih. Ummu Seleme je pitala: – Jesam li ja sa njima Allahov  poslaniče? A on je rekao: – Ti si na svom mjestu, ti si ka dobru.“[11]

U Tirmizinoj zbirci hadisa[12], knjiga 7. str.476. pod brojem 4052. navodi se hadis koji glasi: Obavijestio nas je Muhammed b. Sulejman b. El-Asbehani prenijevši od Jahjaa b. Ubejda, on od Ataa, on od Omera b. Ebu Selemea, Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, pastorka, koji je kazao: “Kad je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen ovaj ajet: Allah želi da od vas o, porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti,  Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u sobu Ummi Seleme pozva Fatimu, Hasana i Husejna, prekri ih haljinom, Alija bijaše iza njih te i njega prekri haljinom, a onda, reče: Allahu, ovo je moja porodica, odstrani od njih grijehe i potpuno ih očisti. Na to će Ummu Selema: I ja sam sa njima, o, Allahov Poslaniče. On reče: I ti imaš svoje mjesto i za mene si dobra (iako ne spadaš u moju porodicu[13].)

U Tirmizijinoj zbirci hadisa prenosi se hadis od Džabira b. Abdullaha, koji je kazao: “Vidio sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme hadža, kako na Arefatu sa svoje deve El-Kasve drži govor. Tada sam ga čuo kada je rekao: “O, ljudi, ostavljam ono, čega ako se budete držali, nećete zalutati: Allahovu Knjigu i moju porodicu.“[14]

Na Oprosnom hadžu, ali i kasnije u vremenu pred svoju smrt, Poslanik je govoreći o svjetlima upute koja ostavlja svome Ummetu, govorio o Kur’anu i sunnetu, ali i o Kur’anu i Ehli Bejtu. Tako je Muhammed, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, u hutbi na Arefatu tokom oprosnoga Hadža, između ostaloga, rekao: ”Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravoga puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur’an) i moj sunnet.”;[15] ali vjerodostojne predaje nam prenose da je on u tome istom vremenu znao govoriti i sljedeće: ”O ljudi, ja sam samo čovjek. Skoro će doći izaslanik moga Gospodara i ja ću se odazvati Njegovome pozivu. Ali ja vam ostavljam dvije velike stvari. Jedna je Božija Knjiga (Kur’an), u kojoj se nalaze Uputa i svjetlo. Ko se bude toga pridržavao biće na Pravom putu, a ko to napusti biće u zabludi. Druga je moja porodica (Ehlu-l-bejt)[16], za nju se svi uvijek sjećajte Allaha.”[17]

U Tirmizijinoj zbirci hadisa prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavljam vam ono, čega ako se budete držali, nećete, nakon mene, zalutati, iako je jedno od njih dvoje važnije od drugoga: Allahovu Knjigu, uže pruženo s neba na Zemlju i moju porodicu. Njih dvoje (Allahova Knjiga i moja porodica) neće se razdvojiti dok ne stignu do Vrela. Zato pazite kako ćete se, nakon mene, odnositi prema njima.“[18]

– Jednog dana (nakon Oprosnog hadža) Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je ustao da nam održi govor pored vode na mjestu koje je poznato kao Hum, (Gadir Hum), a koji se nalazi između Mekke i Medine. Poslanik je hvalio i veličao Uzvišenog Allaha i onda rekao: “O ljudi! Pogledajte! Izgleda da se približio čas kada ću biti pozvan od Allaha i ja ću odgovoriti tom pozivu. Pazite! Ostavljam vam dvije dragocjene stvari. Prva od njih je Knjiga Allahova u kojoj je svjetlost i uputa, a druga je moj Ehlu-l-Bejt. Allahom vas opominjem za moj Ehlu-l-Bejt, Allahom vas opominjem za moj Ehlul-Bejt, Allahom vas opominjem za moj Ehlu-l-bejt. To je ponovio tri puta…[19]

Od Ibn Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Volite Allaha zbog blagodati kojima vas opskrbljuje. Volite mene zbog Allaha, a volite moju porodicu zbog mene.”[20]

Od Ibn Zubejra se prenosi da je Poslanik  rekao: “Pazite! Moj Ehlul-Bejt je poput lađe Nuhove. Ko god se ukrca na nju biće spašen, a ko god se ne ukrca na nju biće izgubljen.[21] Taberani u Evsatu navodi i dodatak ovoj predaji: „Primjer mene i moje porodice među vam jeste primjer vrata oprosta kod Benu Israila: ko na njih prođe, bit će mu oprošteni grijesi.“[22]

Ovim nisu iscrpljeni hadisi o vrlinama Ehlu-l-bejta u našim hadiskim zbirkama, no kako ovo nije uža tema ovog kazivanja ja sam se ograničio na ovih nekoliko hadisa, pogotovo iz razloga što će sličnih kazivanja u nastavku knjige, dok budemo govorili o Hazreti Husejnu, biti još.

Kao što je evidentno iz prethodno citiranih predaja vrijednost Poslanikove porodice je velika, a njen položaj poseban. Poštivanje i iskazivanje ljubavi prema Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, porodici naša je obaveza.

Mi na svakom namazu spominjemo Ehlu-l-bejt učeći: “ Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed … “

Riječi “ali Muhammed“ označavaju Poslanikovu porodicu – Ehlu-l-bejt.  Jedini imperativ koji nam je došao od strane Allaha Uzvišenog u čijem izvršavanju sudjeluje i Allah Uzvišeni je donošenje salavata na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve alhi  ve selleme, što svakako ukazuje na važnost i značaj toga imperativa, ali i vrijednost njegova izvršavanja.

Allah Uzvišeni u 56. ajetu sure El-Ahzab kaže: Uistinu! Allah i meleci Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! Donosite salavat na njega i selamite predano. (Mlivo)

Riječ salavat je množina od arapske riječi salat. U našem jeziku uobičajna je upotreba ove riječi sa značenjem u jednini. Tako se kaže učiti, donositi salavat. Učenje ili donošenje salavata mogli bismo najjednostavnje definisati kao ibadet koji se ubraja u kategoriju spominjanja Allaha Uzvišenog, tj. zikrullaha, kao što je učenja Kur’ana, izgovaranja tehlîa, tesbîha, tahmîda i drugo i ima posebno mjesto i značaj.

Ebu Alije, poznati muffesir iz generacije tabiina je kazao: “Allahov salavat je Njegova pohvala (senâuhu) na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, kod meleka. Hafiz Es-Sehavi kaže: “Intencija ovoga ajeta je da Allah Uzvišeni obavijesti Svoje robove o položaju Njegova Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, u najodabranijoj eliti tj. da ga On hvali kod bliskih meleka, a i da meleki donese salavat na njega, zatim nareduje stanovnicima nižeg svijeta da donose salavat i selam na njega kako bi se objedinile pohvale stanovnika višeg i nižeg svijeta.” Po predaji od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, značenje salavata Allaha Uzvišenog je “milost (rahmet).”[23]

Pored ovog nedvosmislenog kur’anskog imperativa u suri El-Ahzab brojni su hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, u kojima nas on bodri i podstiče da što više donosimo salavate na njega.

“Meni će na Sudnjem danu biti najbliži oni koji budu najviše donosili salavate na mene.”[24]

“Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset (salavata).”[25]

“Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset salavata, umanji mu se deset grijeha i podigne deset stepeni (deredžat).”[26]

“Meleki neprestano donose salavat na onoga koji donosi salavat na mene, pa neka to rob umanji ili uveća.”[27]

“Mnogo i često donosite salavat na mene, jer je vaš salavat na mene oprost za vaše grijehe.”[28]

Jedan ashab je pitao: “Allahov Poslaniče, šta misliš, ako bih ja sve svoje dove zamijenio donošenjem salavata na tebe?”

Odgovorio je: “Tada će ti Allah Slavljeni i Uzvišeni biti dovoljan za ono što te brine od tvoga dunjaluka i tvoga ahireta.”[29]

Pored toga što je to obaveza donošenje salavata na Poslanika donosi mnogo sevaba onima koji ga se na ovaj način sjećaju. Ukoliko čujemo ime poslanika Muhammeda a.s. odmah smo dužni donijeti salavat na njega, a što se može zaključiti iz sljedeće predaje. Ka’b b. ‘Udžre, r.a., prenosi: “Resulullah, s.a.v.s., je rekao: Primaknite se mimberu!”, i mi smo se primakli. Kada se popeo na prvu stepenicu mimbera rekao je: “Amin!” Kada se popeo na drugu stepenicu kazao je: “Amin!” I na trećoj stepenici je rekao: “Amin!” Kada je sišao sa mimbera rekli smo: “Allahov Poslaniče, danas smo od tebe čuli nešto što nikada prije nismo čuli!?” On je rekao: “Kada sam se popeo na prvu stepenicu mimbera Džibril, a.s., pojavio se preda mnom i rekao:“Proklet neka je onaj ko dočeka mjesec ramazan i dozvoli da mu on prođe, a da ne zaradi oprost!” Ja sam tada rekao: “Amin”!Kada sam se popeo na drugu stepenicu, rekao je: “Proklet neka je onaj pred kojim se spomene tvoje ime a on ne donese salavat na tebe”! Ja sam kazao: “Amin”! Kada sam se popeo na treću stepenicu, rekao je: “Proklet neka je onaj ko doživi da njegovi roditelji ili jedan od njih ostare, pa ga njegovo služenje i briga o njima ne uvede u Džennet.”! Ja sam rekao: “Amin!”[30]

Poslanik je rekao da je ponižen onaj u čijem prisustvu bude spomenut, a ne donese  salavat na njega[31].  U predaji se navodi se da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i upitao ga: “Allahov Poslaniče, što se tiče nazivanja selama tebi, to nam je poznato, ali kako ćemo te blagosiljati? On je odgovorio: Reci, – Allahu moj blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu kao sto si blagoslovio Ibrahima, i obaspi Muhammeda i porodicu Muhammedovu blagodatima onako kao sto si obasuo blagodatima svojim Ibrahima i porodicu Ibrahimovu, jer ti si zaista Hvaljen i Slavljen.[32]

El-Vahidi, od Ka’ba bin U’džrea, navodi sličnu predaju kao povod objavljivanja prije spomenutog ajeta iz sure El-Ahzab, rekavši: “Neki čovjek je rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, poznato nam je kako ćemo te selamiti, ali kako ćemo te blagosiljati, pa je objavljeno – Zaista Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika…”[33]

U predaji se navodi da je sugerisao da se ne donosi krnjav (nepotpun) salavat na njega pa kada je upitan kakav je to “krnjav“ salavat odgovorio je da se kaže samo: Allahumme salli ala Muhammedin a da se ne doda ve ala ali Muhammed.

Iz navedenih hadisa razumije se da je obavezno uz Poslanika, blagosiljati i njegovu porodicu, jer kada god je Poslanik, a.s., odgovarao na pitanje ashaba kako će ga blagosiljati, uz salavate na njega spomenuo je i svoju porodicu.

Pravnici šafijske škole uslovljavaju validnost namaza učenjem salavata na Poslanika i njegovu porodicu.Kod drugih mezheba, to ime stepen pritvrđenog sunneta.

Pored forme salavata kojeg učimo u namazu, zabilježene su i druge forme donošenja salavata sa neznatnim razlikama i proširenjima u odnosu na spomenuti salavat, kao što je spominjanje supruga (ve ezvadžihi), potomstva (zurrijjetihi), ashaba (ve ashabihi) i sl., zavisno od toga koji stav se zauzima spram same definicije sastava Ehlu-l-bejta.

Van namaza, prilikom spomena Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, najčešći način donošenja salavata kod nas  je da kažemo alejhis-selam, ili alejhis-salatu ves-selam. To govorimo i prilikom spomena drugih Allahovih poslanika i vjerovjesnika, ukoliko ih spominjemo pojedinač-no, ili alejhimus-selam, ukoliko ih spominjemo skupno. Najpotpuniji način je da se shodno Poslanikovoj preporuci (da se ne donos krnjav salavat na njega) spomene i njegova porodica, onako kako je spominjemo i u salavatu u toku obavljanja namaza, tj. da kažemo sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, što je takoder zastupljeno u literaturi i u govoru, u slučaju nekih autora i govrnika više, a u slučaju drugih – manje. Ranije smo spomenuli da je to obligatna dužnost (vadžib) u namazu po šafijskom mezhebu. U 19 različitih predaja zabilježenih u hadiskim zbirkama o načinu donošenja salavata, u kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, odgovarajući na upit ashaba kako se donose salavati na njega, osim sebe spomenuo i svoju porodicu, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme. U starijim izdanjima hadiskih zbirki blo je uobičajeno da se pored navođenja imena nekog od članova Ehlu-l-bejta napiše „alejhi selam“, što se može vidjeti u arapskom tekstu prevoda Buharijine zbirke hadisa koji su štampani prije agresije na BiH (1992.), u novijim izdanjima se to izostavilo jedini primjer takvog pisanja sam našao u u 3 tomu Buharijine zbirke hadisa[34], str. 60, hadis br. 3748, poglavlje „O vrlinama Hasana i Husejna, radijallahu anhuma“, gdje se u arapskom tekstu hadisa nakon spomnjanja hazreti Husejna kaže „alejhi selam“.

Salavat na ashabe nije zabilježen u prethodnim predajama, ali budući da je salavat dova u nas je uobičajeno nakon salavata na Poslanika i njegovu porodici dodati i na njegove ashabe, pa tako naši alimi svoj govor nakon zahvale i veličanja Allaha Uzvišenog kažu: Allahumme salli ala Muhammedin ve ala alihi ve sahbihi edžemin… tj. donesu salavat na Poslanika, njegovu porodicu i njegove ashabe.

U pisanju se to izražava na više načina. Budući da se koriste skraćenice ja u ovoj knjizi, ako ne citiram neko djelo, koristim skraćenicu “a.s.“ (alejhisselam) ili pišem sallallahu alejhi ve alihi ve selleme. Za Poslanikovu porodicu koristim izraz Ehlu-l-bejt, osim kada navodim citate iz drugih dijela – tada navodim onako kako je korišteno u tim izvorima (ehli bejt, ehlul bejt i sl.)

Mi u našem pisanju  i govoru tradicionalno za pripadnike Ehlu-l-bejta i odabrane ashabe Božijeg poslanika, a.s., koristimo perzijsku riječ hazreti prije imena a njome se želi iskazati poštovanje prema toj ličnosti: sama riječ znači: časni, poštovani, ugledni…Nakon imena dodajemo radijallahu anhu – Allah bio zadovoljan njime (ili anha –njome, ako je u pitanju ženska osoba)

Allahumme ṣalli alā Muhammed we alā āli Muhammed, kema ṣalejte ala Ibrahīm we alā āli Ibrahīm, inneke hamīdun medžīd. Allahumme bārik alā Muhammed we alā āli Muhammed kema bārekte alā Ibrahīm we alā āli Ibrahīm inneke hamīdun medžīd.

Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu kao što si blagoslovio Ibrahima i lbrahimovu porodicu. Ti si, uistinu, hvaljen i poštovan. Allahu moj, daj berićet Muhammedu i porodu njegovoj porodici kao što si ga dao Ibrahimu i lbrahimovoj porodici. Ti si, uistinu, hvaljen i poštovan’.

 

Sadržaj knjige:

PREDGOVOR 3

Zašto pisati i čitat ovu knjigu? 6

Šta označava izraz ''Ehlu-l-bejt''? 9

HAZRETI HUSEJNOVI RODITELJI 25

HAZRETI HUSEJN

Rođenje i djetinjstvo 53

Izgled 60

HAZRETI HUSEJNOVA PORODICA 67

ŽIVOT HAZRETI HUSEJNA 75

Njegov život za vrijeme života Poslanika, a.s. 75

Od Poslanikova, a.s., preseljenja do kraja hilafeta hazreti Osmana 83

Izbor hazreti Alije za halifu 85

Hilafet hazreti Hasana  89

Događaji nakon smrt hazreti Hasana 95

Stanje nakon Muavijine smrti 97

HAZRETI HUSEJNOV ŠEHADET

Nagovještaj 105

Borba na Kerbeli 108

Šehidi Kerbele 115

O dunjalučkim sudbinama onih koji su direktno odgovorni za smrt hazreti Husejna 121

TUGA KERBELE I DAN AŠURE 125

HAZRETI HUSEJNOVI KERAMETI 131

PRILOZI

NEKOLIKO RIJEČI O MOGUĆIM KORIJENIMA KRIZE ISLAMSKE CIVILIZACIJE  133

DVJE RUŽE DŽENNETSKE 139

SEJJIDI U BOSNI I HERCEGOVINI 155

AREFATSKA DOVA HAZRETI HUSEJNA 161

AREFATSKA DOVA HAZRETI HUSEJNA – PREVOD 169

MAPA PREDNJEG DIJELA DŽENNETUL-BEKĪ’E 183

KORIŠTENA LITERATURA 185

---