U više svojih javnih istupa sam naglašavao da je Mostar paradigma države Bosne i Hercegovine. On je o(p)stao da tu paradigmu čuva i pronosi kao koncept koji nije istrošen i prevaziđen. Ne pripisujem samo sebi ovo promišljanje, jer značajan je broj mislećih ljudi koji stoji na takvom stanovištu i elaborira ga, uprkos svemu onome što je činilac da se ta činjenica obesmisli. Velika je cijena mira i slobode koju je Mostar platio u dvostrukoj agresiji na njega i njegovo raskošno kulturno-historijsko, sakralno i kosmopolitsko nasljeđe koje se ogledalo u otvorenosti grada i vrijednostima zajedničkog života. Mostarci, koji su istinski živjeli te vrijednosti iz generacije u generaciju, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, čvrsto su opredijeljeni za život u miru, skladu i međusobnom poštovanju svih različitosti koje su stoljećima njegov ukras.
Vrijeme mira
Tog opredjeljenja su i oni koji su u olovnim vremenima njegova razaranja i stradanja svoje utočište pronašli u ovome gradu prepoznajući njegovu toplinu i vezujući za njega svoje gnijezdo. I sâm pripadam njima.
Svi zajedno smo na vlastitoj koži osjetili sve strahote rata i patnje, i to u najsurovijem obliku, upravo onako kako se one, nažalost, danas dešavaju u Ukrajini. Novim generacijama važno je stalno osvješćivati vrijednosti mira i, uprkos svemu, korak po korak dostignutog sklada u međuljudskim i društvenim odnosima.
Generacije mladih koje se rađaju i odrastaju u vrijeme mira, kako u Mostaru tako i drugdje, ne bi smjele biti instrumentalizirane i u jeftine populističke svrhe usmjerene da se obesmišljava ono što s ponosom možemo zvati skladom i zajedništvom. Hoću da vjerujem da će se, uprkos nepovoljnim okolnostima u kojima oni odrastaju, gdje lažni domoljubi (čitaj isključivo profiteri zarad svog interesa) promoviraju koncepte strogih podjela među ljudima u ovom gradu i u zemlji u cjelini, ipak imati dovoljno znanja i razboritosti da proniknu u suštinu i prepoznaju sve one koji javno, direktno i indirektno, ali i iz mraka i sa anonimnih adresa, siju mržnju i nepovjerenje.
Mostar je sačuvao svoju multietničku supstancu / Samra Tufek
Mostar je plativši ogromnu cijenu sačuvao svoju multietničku supstancu, koja iako narušena nedovoljnim povratkom Srba i značajnog broja Bošnjaka, prisilno iseljenih na sve kontinente svijeta, predstavlja značajan potencijal, posebno u neumornom insistiranju promotora podjelā na novim nadmoćnim etničkim okvirima. Taj plan se, nažalost, još uvijek odvija pod “inspirativnom idejom” bivšeg hrvatskog predsjednika Tuđmana o tzv. humanom preseljavanju stanovništva i kompaktiranju teritorija, a čiji je recidiv forma tzv. legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda danas. Ne odustaje se i dalje od zidova u centru grada – nekadašnjoj liniji podjele, sada u obliku podizanja ekskluzivno jednonacionalnih ustanova koje mijenjaju historijski prostor učitavajući u njega nove poruke o prisustvu samo jednog naroda, jedne kulture i jedne religije. Na takvom tragu se svih ovih godina uzdiže Hrvatsko narodno kazalište na čijim nadzidanim spratovima i krovovima bi u skorijoj budućnosti našle mjesto i različite ustanove od posebnog interesa za hrvatski narod. Niko ne spori pravo hrvatskom narodu da afirmira svoju kulturu, muziku, umjetnost, jezik i književnu tradiciju. Ali sporimo i osporavamo to da se na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića vakufa u Mostaru, kojeg je za opći interes (svih naroda) od muslimana izuzela austrougarska vlast i preko njega provela uskotračnu prugu Mostar – Metković, gradeći na njemu i staničnu zgradu i prateće željezničke objekte, podižu objekti mimo regulacionog plana i važećih dozvola, a što se neistinitim tvrdnjama vješto pokušava opravdati.
Poruke o dominaciji
Danas, nakon 138 godina od izuzimanja ovog dijela Lakišića vakufa (19 dunuma zemlje bez ikakve naknade) od njegova titulara (Islamske zajednice), u situaciji smo da federalni nivoi vlasti (zakonodavni i izvršni) doznačavaju sredstva ustanovi koja godinama najavljuje nastavak nelegalne gradnje, čime se pravi presedan i finansira nelegalni projekt. Na taj način se šalje i poruka o dominaciji jednih nad drugima i trećima, i ostalima.
Tim činom se šalje teška i bolna poruka za Bošnjake Mostara, koji su uložili sve napore u očuvanju njegove jedinstvene multietničke supstance. Naime, posljednjim odlukama dodatno se usporavaju sva njihova nastojanja da se prostor centralne zone iščitava kao mjesto otvoreno i za drugu (bošnjačku) vjersku tradiciju i kulturu, a koja itekako ima šta ponuditi iz svog višestoljetnog bogatog trajanja u svrhu plemenitih ciljeva. Ne, nikako onih isključivih. Činom legitimacije jednih, a pokušajem delegitimacije svih drugih na prostoru nekadašnjeg Lakišića vakufa, donosioci odluka na federalnom nivou, ne uzimajući u obzir političke interese Bošnjaka ne samo Mostara već i čitave Hercegovine, još jednom (ovo nije prvi put) ugrozili su njihovu sudbinu. Jer Mostar nije samo grad (a ponajmanje je mjesto za političku trgovinu na štetu Bošnjaka), on je sudbinska kapija ove zemlje i njen čvrsti bedem. Pa makar bile i malobrojne, one ruke koje nisu podržale taj manevar, ulijevaju nam nadu da vrijedi istrajavati u borbi za otvoreni Mostar, bez zidova i barijera.