I Musa reče: “O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!” (84) “U Allaha se uzdamo!” – rekoše oni. “Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine! (Junus, 84-85.)
Musa, a.s., opominje svoj narod da je sastavni dio vjerovanja u Allaha Uzvišenog oslanjanje na Njega i prepuštanje Njegovoj volji, pa kažu: “U Allaha se uzdamo!” Potom mole Uzvišenog Gospodara da ih ne učini iskušenjem ljudima koji nasilje čine. Ove kur’anske riječi prema Mudžahidu znače: Ne uništi nas rukama neprijatelja naših, i ne šalji nam kaznu od Sebe pa da naši neprijatelji kažu: “Da istinu slijede ne bi mi njima vladali,” te da zbog nas u iskušenje dođu. Ebu Midžlez kaže da ovo znači: Gospodaru naš, ne učini ih jačim od nas pa da pomisle da su bolji od nas i da još dublje u zabludu padnu. (Tefsir Kurtubi, VIII, str. 370.)
Nekoliko je zanimljivih značenja koja se mogu razumjeti iz navedenih ajeta.
Dova
Prvo, Musaov narod je zauzeo stav kakav bi trebao zauzeti svaki musliman; jasno kažu da se pouzdaju u Allaha i da se predaju Njegovoj volji i određenju, zatim traže da im pomogne u odnosu prema neprijateljima kako bi ih pobjedili i nadvladali. Kada vjernik traži pomoć od Gospodara on zna da prethodno mora učiniti sve što je u mogućnosti kako bi ostvario ono za što pomoć traži. Ako traži da mu Allah poveća opskrbu zna da mora više raditi i truditi se, ako traži pomoć u borbi protiv neprijatelja zna da mora učiniti sve potrebno za pobjedu, ako traži da mu Allah pomogne u odnosu sa suprugom zna da sa svoje strane mora učiniti sve kako bi taj odnos bio bolji. Vjernik, dakle, dok traži pomoć od Allaha, preispituje svoj odnos spram vjerskih i dunjalučkih obaveza. Ukoliko dovu razumijemo na ovaj način, shvatit ćemo da smo kao vjernici dužni prvo upitati sami sebe koliko truda ulažemo kako bi postigli ono za što želimo, prije nego za pomoć upitamo Gospodara. Ako nam se Allah Uzvišeni ne odaziva i ne uslišava naše dove, pogledajmo gdje smo pogriješili i šta smo propustili uraditi kako nas ne bi obuzeo osjećaj očaja i razočarenja.
Vjernici su iskušenje i smutnja nevjernicima
Gospodaru naš, ne učini nas iskušenjem ljudima koji nasilje čine!
mogu se razumjeti na dva načina:
… ne učini nas iskušenjem vjernicima zbog pobjede nevjernika i
… ne učini nas iskušenjem nevjernicima zbog poraza vjernika.
U oba slučaja postoji jedno dublje značenje: Kada ljudi konstantno doživljavaju poraze i neuspjehe počnu preispitivati svoja uvjerenja, principe i način život. Na to nisu imuni ni vjernici. Vjernik smatra da je to što slijedi ispravnu vjeru dovoljno za uspjeh i pobjedu. Kada se to ne desi, u njegovom srcu se javlja sumnja u ono što vjeruje. Tako danas imamo ljude koji tvrde da su muslimani, a za neke islamske propise i obrede kažu da su uzrok nazatka muslimana. Naravno, da je muslimanski ummet uznapredovao i da je moćan, to se ne bi moglo kazati.
Dakle, muslimanski porazi, nemoć i podređenost drugima mogu biti uzrokom smutnje (fitne) nevjernicima i nasilnicima dok upoređuju svoju moć i napredak sa teškim stanjem muslimana. To dalje znači da će zbog stanja vjernika još više griješiti i nasilje činiti jer su uvjereni da su, tako nadmoćni, na strani istine. Tako vjernici svojim neradom štete i sebi i nevjernicima, samo je način nanošenja te štete različit.
Vjernik svima želi dobro
Ovaj ajet, ukoliko ga razumijevamo u ovom značenju, nosi u sebi još jednu pouku. Ajet nam govori o plemenitosti koja bi trebala krasiti srce svakog muslimana. Vjernička srca žele dobro svim ljudima, a ima li većeg dobra od upute i sljeđenja pravoga puta. Stoga je naša obaveza da pružimo ruku pomoći i ljubavi drugima, te da se potrudimo da naše stanje ne bude uzrokom njihovo zablude i griješenja. Smatram, da je oživljavanje ove ideje u dušama muslimana primaran zadatak ummeta.
Islam je savršen, muslimani nisu
Činjenica je, kao što smo već kazali, da je stanje ekonomskog, civilizacijskog i svakog drugog nazatka muslimana nanijelo veliku štetu islamu. Ummet danas zaostaje na dva ključna polja: na polju primjene principa vjere islama, kojima se moramo vratiti, i na polju života, jer u rješavanju većine životnih potreba zavisimo od dostignuća naprednih naroda. Neko će kazati: Nisu upravu oni koji povlače znak jednakosti između stanja muslimana i principa islama, velika je razlika među njima…To je tačno, ali je činjenica da pripadnici drugih vjera ne razumiju ovu razliku. Svaki narod o sebi, svojoj državi ili ideologiji govori na najljepši način. Ono što pravi razliku među njima su njihova djela. O ovome su na različite načine govorili mnogi zapadnjaci koji su primili islam čitajući knjige o islamu. Nikako ne mogu zaboraviti riječi jednog od njih kada je došao u jednu arapsku zemlju pa je rekao: “Hvala Allahu što sam se upoznao sa islamom i primio ga prije nego sam upoznao muslimane, u suprotnom ne bih postao musliman, jer postupci i stanje muslimana ne bi nikoga ponukali da prihvati njihovu vjeru.”
Potpuna primjena islamske vjere
Ovdje je važno upozoriti na još jednu veliku opasnost. Naime, mnogo je muslimana koji se pridržavaju određenih zakona i pripisa islama, izvršavaju vjerske obrede, ali svojim postupcima srozavaju ugled i sliku islama i tjeraju ljude od njega i njegovih sljedbenika. Tako možemo vidjeti djevojke koje se odjevaju neprimjereno, a na glavama nose komad mahrame, pa ljudi pomisle da je to šerijatom propisani hidžab. Također ćemo sresti propisno pokrivene djevojke koje se ponašaju neprimjereno, bez imalo stida, i svojim popstupcima prelaze svaku granicu edeba. Šta više, možemo susresti ljude koji klanjaju u prvim safovima, a zarađuju na kamati, vrijeđaju ljude, uskraćuju im njihova prava i sl.
Takvi, svojim ponašanjem, stvaraju smutnju (fitna), kvare čistu sliku islamske vjere i nanose joj veliku štetu.
Ukoliko ummet islama želi sebe i druge sačuvati smutnje i iskušenja, mora se vratiti izvornim principima islamske vjere i žurno početi popravljati svoj politički, ekonomski i društveni status.
(islam.ba)