O KNJIZI
Recenzija monografije Muftije Mostara i Hercegovine
Ustanova mostarskog muftije i muftijstva ima važan i dubok trag u višestoljetnom vjerskom, obrazovnom i kulturnom identitetu Bošnjaka Hercegovine. Svojom ulogom na vjersko-prosvjetnom i kulturno-obrazovnom planu, ali i u javnom i društvenom životu kao aktivni sudionici i akteri pravca djelovanja, mostarske muftije bdjele su nad tumačenjem islama i primjenom njegovih propisa, bili čuvari islamske tradicije Bošnjaka i davali mu moralnu snagu u očuvanju prostora na južnim i jugoistočnim graničnim kapijama naše domovine gdje je naš narod imao vrlo razvijene oblike religijskog života, kulture i civilizacije.
Na tom dijelu naše zemlje nije bilo jednostavno opstajati i odolijevati različitim kušnjama od kojih su bile najteže one s prijetnjama biološkog uništenja i potpunog nestanka našeg naroda. A takvih nije bilo malo. To dakako jesu bile vrlo delikatne situacije u kojima su se tražili odgovori od muftija.
U takvim uvjetima muftije kao autoriteti na polju vjere, bili su najpozvaniji da na temelju izvora islama donose fetve (pravne decizije) a u kojima su bila rješenja i uputstva za organizaciju ličnog, porodičnog i društvenog života muslimana.
Zadatak muftije kako to primjećuje prof. dr. Mustafa Hasani u svome radu Institucija fetve i služba muftije u šerijatskom pravu jeste izuzetno zahtjevan, s obzirom da je muftija tumač volje Božije u jednoj konkretnoj situaciji, na konkretnom mjestu i konkretnim ljudima, on je taj koji vrši direktan društveni utjecaj. On uređuje prostor i društvene odnose, liječi i usmjerava društvena kretanja i zbog toga on treba pokazati svu svoju pronicljivost i viziju u iznalaženju pravnog rješenja, ali i razumijevanju i pitanja i nakane onoga ko pita.[1]
Muftijama kao vjerskim starješinama i autoritetima u tumačenju šerijatskih propisa kroz čitavu muslimansku historiju ukazivana je posebna pažnja, jer je to časno zvanje imalo ulogu da čuva i nadzire ispravno tumačenje islama, prezentirajući jasne odgovore o pitanjima islamske dogmatike (‘aka’id), šerijatskog prava (šeri’a) i morala (ahlak). Takav status imale su i mostarske (hercegovačke) muftije. Ovdašnji muslimani ovoj instituciji pridavali su iznimno poštovanje, čemu svjedoči i činjenica da je već krajem 16. stoljeća ona utemeljena u Mostaru kao duhovnom, obrazovnom i političkom centru Bošnjaka Hercegovine i da je očuvala svoj kontinuitet kroz platno vremena dugo preko 430 godina. Svakako da je to i svjedočanstvo
0 stasalom, razvijenom i sistemski organiziranom vjerskom životu, odgoju i edukaciji koji su se odvijali u mostarskim džamijama, mektebima, medresama, tekijama, bibliotekama i specijaliziranim katedrama javnog i privatnog poučavanja i predavanja.
Pored Mostara kao regionalnog centra, postepeno se kao važna žarišta islamske kulture i civilizacije u Hercegovini formiraju i ovi kulturni centri: Blagaj, Ljubinje, Trebinje i Nevesinje. Prva tri navedena će u određenom vremenskom trajanju imati i status gradova koji imaju i svoje muftije. U radu koji imamo pred sobom navedeni su podaci i o ovim hercegovačkim mjestima koja su na kulturnoj mapi Osmanskog Carstva upisana kao centri u kojima su postojale muftije. Muftije u ovim mjestima nisu bile u rangu mostarskog muftije, oni su mu bili podređeni i imali su njegovo ovlaštenje da daju pravna tumačenja.
Autor ovoga rada Ahmed Mehmedović radeći na kapitalnom djelu naše kulture Leksikonu bošnjačke uleme kroz rukopisne fondove Gazi Husrev-begove biblioteke bio je u prilici doći do novih saznanja i podataka koji se odnose na mostarske muftije i njihove bio-bibliografske podatke. Naime, među neprocjenjivim rukopisnim blagom koje sadrži Gazi Husrev-begova biblioteka nalaze se i neistražene Medžmue (zbirke različitog sadržaja među kojima su i brojne fetve mostarskih muftija), potom Zbornici fetvi i specijalizirani zbornici za izradu različitih dokumenata, što je za vrsnog i odgovornog istraživača Ahmeda Mehmedovića predstavljalo pravo otkriće i izazov da se ta novootkrivena građa i podaci sistematiziraju i predoče naučnoj i kulturnoj javnosti. Upravo se u spomenutim djelima nalazi na stotine fetvi mostarskih muftija, neke od njih su od iznimnog značaja jer su te pisane fetve jedini dokazi o postojanju više mostarskih muftija, a za koje se do sada u nauci nije znalo.
Dakle, autor nam u ovoj Monografiji predočava nove bio-bibliografske podatke mostarskih muftija utemeljene na izvornoj arhivskoj građi, te dopunjava i ispravlja dosadašnje radove pisane na tu temu. Monografija Muftije Mostara i Hercegovine prava je riznica dragocjenosti u kojoj je sadržano mnoštvo dosada nepoznatih podataka iz ličnog i porodičnog života i islamskog misijskog djelovanja brojnih bošnjačkih alima Hercegovine (ne samo muftija), potom njihovih ostvarenja na polju pisane riječi, jer dolazimo do sasvim novih podataka o autografima i prijepisima djela, što će budućim istraživačima predstavljati plodno tlo za dublje proučavanje, prezentaciju i kritičku valorizaciju ove naše bogate pisane baštine. Okosnicu svih dosadašnjih pisanih radova na temu životopisa i bibliografija mostarskih muftija predstavljao je rad rahmetli Hivzije Hasandedića, počasnog doktora nauka Univerziteta „Džemal Bijedić” u Mostaru, pod naslovom Mostarske muftije (prilog kulturnoj povijesti Mostara), objavljenu Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva 1975. godine. No Hasandedićev rad s obzirom na istraživački okvir i objektivnu okolnost da mu tada nisu bili dostupni rukopisni fondovi Gazi Husrev-begove biblioteke, nije ni imao pretenziju da bude urađen kao jedna cjelovita Monografija. Svi kasniji radovi pisani na tu temu nisu donosili nove podatke, ostajući u okvirima Hasandedićevih rezultata i referenci koje su njemu bile dostupne za istraživački rad.
Ahmedu Mehmedoviću će saradnička i prijateljska poveznica s Hasandedićem biti jedan od poticaja da se usmjeri u pravcu istraživanja bogate kulturne baštine Bošnjaka Hercegovine, često ističući da je to za njega svojevrsno ispunjenje emaneta koji mu je u posveti knjige Spomenici kulture turskog doba u Mostaru i ostavio sam Hasandedić napisavši mu da „nastavi tamo gdje je on stao.”
Tome svakako treba pridodati i njegovu ličnu ljubav prema Hercegovini u kojoj je proveo osam godina svoga radnoga vijeka, službujući kao imam u pitomome Trebinju, koje mu je, također, s obzirom na bogato muslimansko historijsko i kulturno naslijeđe, zasigurno bilo dodatna inspiracija i poticaj za obradu ove teme.
Autor monografije Muftije Mostara i Hercegovine kada je premješten na službu u Gazi Husrev-begovu biblioteku bio je svjestan prilike i blagodati koje mu se ukazuju da svoju ljubav prema kulturnoj baštini Bošnjaka na najljepši način nastavi svjedočiti svojim naučno-istraživačkim radovima, u kojima je s puno ljubavi i gorljive želje nastojao da novim generacijama predstavi nepoznate a vrlo dragocjene podatke o našim velikanima koji su svojim ilumom, prosvjetno-padagoškim radom i kulturnim pregnućima ostavili značajne tragove u brojnim naučnim centrima i ustanovama diljem muslimanskog svijeta.
Monografija Muftije Mostara i Hercegovine donosi bio-bibliografske podatke o četrdeset i jednome mostarskom muftiji koliko ih se dosada izmijenilo na tom položaju, a svaki od njih na svoj način davao je dragocjen doprinos vjerskom životu, obrazovanju, kulturi i učenosti, te pridonosio općem društvenom položaju naroda kojemu su pripadali i kojemu su služili. Vremena i društvene prilike u kojima su mostarske muftije djelovale neminovno su nametale i tematski okvir njihovog rada i djelovanja, što je posebno izraženo u burnom periodu 19. stoljeća kada se provode opsežne reforme u Osmanskom sistemu uprave i vlasti, a nedugo zatim i smjenjuju dva različita pravno-politička i društvena sistema (Osmanski i Austro-Ugarski). Nestabilne društveno-političke prilike u 20. stoljeću kada je naša domovina potpadala pod četiri različita državno-pravna okvira, a bošnjačko-muslimanski narod prolazio kroz goleme kušnje ratnih strahota dva svjetska rata i agresije na izmaku stoljeća, te osporavanja našeg nacionalnog i kulturnog identiteta i potiskivanje vjere isključivo u sferu privatnosti, umnogome su uvjetovale i ograničavale planove djelovanja mostarskih muftija na borbu za dostojanstvo, slobodu i opstanak našeg naroda na ovim prostorima.
Sretni smo i nadasve Dragome Bogu zahvalni, što smo bili u prilici da nakon višegodišnjeg autorovog istraživačkog rada na ovoj monografiji, te naše posvećenosti i uključenosti u sve faze njenog nastajanja, ona bude i objavljena i predstavljena javnosti kao naš najvažniji izdavački projekat u proteklih osam godina. Zahvalnost dugujemo Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu na čelu sa njenim direktorom mr. Osmanom Lavićem, koji je najljubaznije stavio na raspolaganje njene rukopisne fondove kako bi autor mogao tekst Monografije obogatiti originalnim prilozima – fragmentima iz autorskih djela ili iz prijepisa djela mostarskih muftija, na prvome mjestu njihovim fetvama, a potom i drugim važnim dokumentima koji potvrđuju njihovo kretanje u službi i učešće u različitim društvenim procesima. Na taj način je ovome radu osigurana naučna referentnost i vrijednost.
Mostarski muftija mr. Salem-ef. Dedović
[1] Mustafa Hasani, Institucija fetve i služba muftije u šerijatskom pravu, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, VOL. LXVII, broj 7-8, Sarajevo, 2005, str.648.
Recenzija rukopisa knjige Ahmeda Mehmedovića Muftije Mostara i Hercegovine
Čast mi je da Vam dostavim recenziju rukopisa knjige Ahmeda Mehmedovića pod naslovom Muftije Mostara i Hercegovine.
Tekst rukopisa knjige sastoji se od Uvoda, te sljedećih poglavlja: Muftije u historiji islama, Muftije u Osmanskom Carstvu, Muftije u našim krajevima, Mostarske muftije, Muftije Blagaja, Ljubinja i Trebinja. Zatim slijede Prilozi, Zaključna riječ, Selektivna bibliografija (knjige, katalozi, godišnjaci, časopisi) i Sadržaj.
Novo djelo Ahmeda Mehmedovića temeljita je i na akademskom nivou urađena studija koja predstavlja bitan prilog u proučavanju kulturne historije Bosne i Hercegovine, sa posebnim fokusom na instituciji Mostarskog muftijstva. Produkt je to Mehmedovićevog entuzijazma, ali i naučnog pregnuća započetog kritičkim sagledavanjem dosadašnje literature, odnosno brojnih publikacija iz pera Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića, Sejfudina Kemure, Hazima Sabanovića, Alije Bejtića, Omera Mušica, Hivzije Hasandedića i drugih istraživača starije i novije generacije. Nakon toga slijedila je uporna potraga za svakim novim podatkom koji rasvijetljava životne puteve naših alima iz osmanskog i austro-ugarskog vremena, zatim perioda monarhističke i socijalističke Jugoslavije, godina agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa sve do savremenog doba. Bez sumnje, Mehmedović je uložio ogroman trud na pažljivo iščitavanje prvorazredne arhivske građe, prevashodno one pohranjene u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Konsultovao je brojne Godišnjake, Zbornike, Kataloge, stare Medžmu’e i druge objavljene i neobjavljene historijske izvore. Kako sam navodi, posebno su mu korisne bile sitne marginalije na osnovu kojih je dolazio do imena autora i prepisivača orijentalnih rukopisa, ključnih za rješavanje naučnog pitanja kojem se posvetio. Samo sa takvim istraživačkim pristupom bilo je moguće spoznati i ispraviti greške prethodnih autora, ali i prikazati organizaciju naše ilmijje kroz burne historijske mijene. Bez sumnje, Mehmedović nam je dodatno pojasnio ulogu muftija u vjerskom i društveno-političkom smislu, kao i značaj njihovih fetvi od kojih je uglavnom i zavisilo ponašanje odgovornih muslimana.
Centralno mjesto rukopisa zauzima četvrto poglavlje posvećeno Mostarskom muftijstvu. Autor uspijeva precizirati vrijeme osnivanja te institucije, a to je druga polovina 16. stoljeća. Mehmedović nepobitno konstatuje da prvi imenom poznati mostarski muftija nije Mevlana Ahmed-efendija (kako se do sada smatralo), nego je to Salih-efendija koji je umro 1599. godine. Nakon toga, autor u značajnoj mjeri osvježava biografije i bibliografije poznatih i manje poznatih mostarskih muftija. Vrlo pronicljivo detektira i neke do sada
potpuno nepoznate muftije, a za pojedine alime koji su na osnovu dosadašnje literature smatrani mostarskim muftijama, argumentovano dokazuje da se nikada nisu nalazili na toj časnoj funkciji. Držeći se tematskog i hronološkog principa Mehmedović za svakog muftiju nastoji utvrditi.porijeklo, godinu rođenja, stepen obrazovanja, vrijeme službovanja, naučni doprinos i eventualno tačnu godinu smrti. Naročito su sadržajne biografije i bibliografije Mustafe-efendije Ejubovića (Šejh Juje), Ahmeda-efendije sina Muhamedovog Mostarca, Vaiza Ali-efendije, Mustafe Sidki-efendije Sarajlića, Mustafe Sidki-efendije Karabega, Ali Fehmi- efendije Džabića i dr.
Mehmedović dolazi do zaključka da su sve mostarske muftije (ukupno ih je navedeno četrdeset i jedan) bili naši domaći ljudi, tj. Bošnjaci, te da su nakon početnog obrazovanja u zavičaju, školovanje uglavnom nastavljali u Istanbulu ili nekom drugom centru Osmanske države. Tamo su sticali nove stručne kompetencije i zvanja, a onda se vraćali u domovinu i preuzimali prestižnu funkciju mostarskog muftije. Prema ustaljenoj praksi istodobno su obavljali i službu profesora (muderrisa) na Karađoz-begovoj medresi, a nerijetko i šejha obližnje derviške tekije u Blagaju.
Mostarske muftije imale su službeno ovlaštenje za izdavanje pravnih rješenja (fetvi) zasnovanih na šerijatskim izvorima. Zapravo, bio je to njihov primarni i naročito odgovoran posao. Kako navodi Mehmedović, pojedine mostarske muftije autori su i Zbornika fetvi koji predstavljaju važne izvore za proučavanje šerijatskog prava, ali i različitih aspekata života bosanskohercegovačkih muslimana. U tom pogledu ističe se muftija Ahmed-efendija Mostarac koji je autor dva (možda i tri) vrlo vrijedna Zbornika fetvi.
Muftije su bile zauzete i bogatim naučnim, spisateljskim, prevodilačkim i prepisivačkim radom, kojeg nam Mehmedović predstavlja vrlo stručno i metodološki korektno. Najbolje to potvrđuje primjer svestranog alima – mostarskog muftije Šejh Mustafe-efendije Ejubovića (Šejh Juje), kojeg Mehmedović s pravom naziva našim najproduktivnijim autorom na orijentalnim jezicima tokom cijele osmanske epohe. Pored ostalog, Mehmedović otkriva i devet naučnih priloga za koja do sada nije bilo poznato da su Šejh Jujina autorska djela. Tako je opus spomenutog mostarskog mufije značajno povećan i trenutno se sastoji od ukupno 40 naslova. Napisana su uglavnom na arapskom jeziku, a odnose se na šerijatsko pravo, logiku, filozofiju, dogmatiku, apologetiku, stilistiku arapskog jezika, disputaciju, leksikografiju, propovjedništvo i druge naučne discipline.
Mehmedović pažnju poklanja i pitanju sjedišta Mostarskog muftijstva koje se slijedom historijskih okolnosti u nekoliko navrata pomjeralo unutar samog grada. Uz to, donosi i korisne podatke o službenicima tog muftijstva. Ništa manje nisu vrijedne informacije o novčanim primanjima mostarskih muftija, njihovim zadužbinama (vakufima), društvenom angažmanu, pripadnosti tarikatu, progonima i stradanjima. Mehmedović se osvrće i na geneologiju naših ulemanskih porodica, ukazuje na određene događaje iz burne prošlosti, te na taj način u izvjesnoj mjeri nadopunjuje historijski mozaik Mostara. On je ipak posvećen ulemanskoj slici toga grada kojeg označava višestoljetnim središtem uglednih kadija, imama, vaiza, muderrisa, kaligrafa, književnika, pjesnika. Stoga je za njega neosporna stara i poznata izreka: Ne reci se u Mostaru učenim.
Mehmedović ne zanemaruje ni preostala hercegovačka muftijstva čije je postojanje potvrđeno uhistorijskim izvorima. Peto poglavlje posvećujebiografijama šestorice blagajskih, dvojice Ijubinjskih i trojice trebinjskih muftija. Na koncu, za svaku pohvalu je i autorov izbor Priloga. Pomoću njih je u kulturnom smislu dodatno obogaćen sadržaj ovog rukopisa koji će zasigurno biti polazna osnova i svijetla smjernica svim budućim istraživačima.
Na osnovu navedenog zadovoljstvo mi je Izdavaču predložiti da rukopis Ahmeda Mehmedovića pod naslovom Muftije Mostara i Hercegovine prihvati i štampa kao knjigu.
Prof. dr. Faruk Taslidža
UVOD
Pojam ulema (ar. ‘ulama) je množina od riječi alim (ar. ‘alim) – onaj koji posjeduje znanje, učenost, naobrazbu, odgoj, sposobnost u rješavanju vjerskih, posebno pravnih pitanja. Ukratko, alim je islamski učenjak u najširem značenju te riječi, u historiji islama i u savremeno doba. Ulema je, naročito u ranija vremena, na neki način imala posljednju i odlučujuću riječ u pogledu svih pitanja individualnog i društvenog života. Alim je baštinik i tumač Serijata, islamskog vjerozakona, i on se brine o njegovom provođenju.
Ulema je spadala u više slojeve društva. Ona se dijeli na: muderrise, muftije, kadije, imame, hatibe, vaize, tarikatske šejhove. Islamska (ulemanska) hijerarhija Osmanskog Carstva, u čijem sastavu su, više od četiri stoljeća, bili i muslimani Bosne i Hercegovine i okolnih pokrajina, ustanovljena je u vrijeme sultana Mehmeda II el-Fatiha, a zasluga za to prvenstveno pripada njegovom velikom veziru Mahmud-paši Angel-zade (u. 1474) koji potječe iz naših krajeva. Oni su i predvodili osmansku vojsku prilikom zauzimanja najvećeg dijela Bosne 1463. godine. Mahmud-paša je i sam bio učenjak i pjesnik na orijentalnim jezicima. Nakon izgradnje svoje džamije u Istanbulu, Mehmed II el-Fatih je u njenom krugu osnovao osam velikih učilišta poznatih kao sahn-i seman. Tu je školovana najviđenija ulema Osmanskog Carstva, pa i ona iz naših krajeva. Mnogo naših muftija, muderrisa, istaknutih kadija i druge vrhunske uleme školovano je u tim visokim učilištima, ali i u drugim centrima islamskog obrazovanja, poput Kaira, Damaska, Bagdada, Mekke i Medine.
Muftija je bio vodeći alim i tumač vjere u svojoj sredini, on je donosio pravna rješenja koja su obavezivala svakog pripadnika islama. On je brinuo o cjelokupnom vjerskom životu svoje sredine, savjetovao običnog džematliju, ali i pokrajinskog vladara, bodrio borce u odbrani zemlje, bdio nad obrazovanjem i moralnim stanjem zajednice.
Izdavanjem fetvi muftija preuzima veliku odgovornost, jer od njegovog stava, mišljenja, fetve zavisi kako će se odgovorni muslimani ponašati. Imam en-Nevevi piše: Znaj da je izdavanje fetvi veoma delikatno, odgovorno i značajno, jer je muftija nasljednikPoslanika i izvršilac fardi-kifaje, mada je podložan pogrešci. Sto se tiče njegove sposobnosti može se navesti stav Imami Malika: Učenjak ne treba izdavati fetve dok ga narod ne vidi sposobnim za to i dok on sam ne osjeti daje za to sposoban i spreman. Za sebe je rekao: Nisam davao fetve dok mi sedamdeset alima nije potvrdilo da sam spreman za to. Fetve se ne smiju izdavati brzopleto i bez temeljite pripreme. Stav Ibn Kajjima el-Dževzija: Učenjaci ashabi i tabi’ini (selef) su prezirali žurbu u izdavanju fetvi, a svaki od njih je priželjkivao da to umjesto njega neko drugi učini. A kad to nije mogao izbjeći, upotrijebio bi svu svoju sposobnost i moć da je na osnovama Kurana, Sunneta ili stavova hulefai-rašidina sagleda i u tom smislu donese fetvu.
O instituciji muftije i karakteru i važnosti fetve u našim krajevima ne postoji obilna literatura. Prvi cjelovit rad o bosansko-hercegovačkim, zapravo sarajevskim muftijama, ponudio je šejh Sejfuddin Kemura 1916. godine pod naslovom Sarajevske muftije od 926. – 1519. do 1334. – 1916. godine. U toj knjizi izložene su biografije ukupno 35 sarajevskih muftija (iako ih je bilo barem još toliko za koje autor nije znao), počevši od Mevlana Muhammeda, sina Omerovog, unuka Hamzinog, poznatog kao „Arap-hodža” (1519), pa do Salim-efendije Muftića koji je za sarajevskog muftiju imenovan 1914. godine. Može se reći da ova knjiga predstavlja pionirski rad iz ove oblasti, ali se moraju uzeti u obzir i mnogi propusti i netačnosti kojih u knjizi ima popriličan broj. U okviru svojih radova Bašagić je pisao o pojedinim muftijama, autorima djela na orijentalnim jezicima. Kasnije se ovom temom bavio Mehmed Handžić, braća Cokići, u novije vrijeme Hivzija Hasandedić, Hazim Sabanović, Fikret Karčić, Mustafa Hasani, Ismet Bušatlić, Elvir Duranović, Ahmed Mehmedović i drugi.
Rad Hivzije Hasandedića „Mostarske muftije – prilog kulturnoj povijesti Mostara” (Glasnik VIS, XXXVIII/1975., br. 9-10, str. 432-451) od primarne je važnosti za izučavanje ove materije koja se odnosi na grad Mostar i Hercegovinu općenito. Od ovog rada mora poći svaki istraživač koji se bavi mostarskim i hercegovačkim muftijama. Međutim, autor je ovaj rad pisao u obliku članka za časopis, bez ambicije da ponudi sveobuhvatnu i zaokruženu sliku mostarskih i hercegovačkih muftija. Autor je slutio da postoji još mostarskih muftija koji će vremenom biti otkriveni kada se iskoriste izvori koji njemu tada nisu bili dostupni. To se i obistinilo, što će pokazati i ova naša knjiga. Hasandedić je u svom radu ponudio biografije trideset i trojice, kako je on mislio, mostarskih muftija, ali mi od ponuđenih moramo odbaciti petericu, jer su neki ponovljeni, a drugi nikada nisu bili mostarske muftije. Svi autori nakon Hasandedića ponavljali su njegove propuste ili ih čak„podebljavali”. Mi ćemo, kasnije, ukazati na te pogreške kako se ne bi ponavljale u budućim radovima na ovu temu. Bilo je desetak mostarskih muftija koji Hasandediću nisu bili poznati, a tome treba dodati i aktuelnog muftiju i njegovog prethodnika.
Sve su ovo bili razlozi da se pristupi pisanju jedne cjelovite i zaokružene monografije o mostarskim i drugim hercegovačkim muftijama.
Pri pisanju monografije Muftije Mostara i Hercegovine rukovodili smo se načelom da se iskoristi i prezentira svaki relevantan podatak koji obogaćuje predmetnu materiju. Osim Hasandedićevog rada o mostarskim muftijama iscrpno smo se služili svim do sada objavljenim radovima koji govore o našoj prošlosti, a tretiraju pitanje muftija i fetvi, posebno djelima Muvekkita, Kadića, Kemure, Bašagića, Handžića, Kreševljakovića, Sabanovića, Mušica, Mujezinovića, Bejtića (vidi bibliografiju na kraju knjige), potom godišnjacima,Sa velikim zadovoljstvom i uzbuđenjem listali smo rukopise Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu i izdvajali podatke vezane za muftije. Imali smo priliku pregledati skoro sav rukopisni fond Gazi Husrev-begove biblioteke, naročito razne Medžmu’ej zbornike fetvi, sakkove (zbornike dokumenata), Kadićev Zbornik na turskom jeziku od 28, svezaka, i tako redom. Registrirali smo na stotine fetvi mostarskih muftija (kopije su kod nas), a neke od njih su od fundamentalnog značaja jer su te fetve jedini dokazi o postojanju više mostarskih muftija za koje se do sada nije znalo.
Knjigu smo podijelili na pet poglavlja i nekoliko odjeljaka: Muftije u historiji islama; Muftijeu Osmanskom Carstvu; Muftije u našim krajevima; Mostarske muftije; Muftije Blagaj a, Ljubinja i Trebinja. U prvom poglavlju će biti riječi i o karakteru i važnosti fetve, znakovitim fetvama koje su imale značajne reperkusije na život muslimana i zajednice, o najpoznatiim zbornicima fetvi, stranih i domaćih autora. Kako bismo olakšali buduća istraživanja naveli smo i signature rukopisa sa oznakom biblioteka u kojima se nalaze. U nastavku se govori o muftijama u Osmanskom Carstvu, muftijama u našim krajevima, bosansko-hercegovačkim muftilucima, gradovima i mjestima u kojima su radile i djelovale muftije, o učešću muftija u odbrani zemlje, o muftijama kao piscima djela na orijentalnim jezicima, o muftijama koji su ostavili značajne vakufe (neki od njih su izgradili džamije, medrese, tekije), o muftijama koji su pripadali svijetu tesavvufa, o progonu i stradanjima muftija, o ukidanju institucije šejhu-L-islama, ukidanju muftijstava kod nas i njihovom reaktiviranju. Na kraju knjige donosimo neke priloge vezane za mostarske muftije.
Ključno poglavlje, razumije se, govori o mostarskim muftijama sa njihovim biografijama. Nakon toga slijede biografije ostalih hercegovačkih muftija, muftija Blagaja, Ljubinja i Trebinja.
Za svakog pojedinačnog muftiju navedeni su izvori i literatura. Bibliografske jedinice donosili smo u skraćenoj formi i s kraticama izdavača i biblioteka. Puni naslovi djela navedeni su u bibliografiji na kraju knjige, te popis kratica.
Koristim priliku da se zahvalim cijenjenim recenzentima na korisnim sugestijama, svima koji su učestvovali u pripremi knjige, a naročito Mostarskom muftijstvu na čelu sa poštovanim muftijom Salem-efendijom Dedovićem bez čijeg razumijevanja i svesrdne pomoći ovaj projekat ne bi bio moguć.
Autor
SADRŽAJ
UVOD 9
MUFTIJE U HISTORIJI ISLAMA 15
Fetve 18
Najpoznatiji zbornici fetvi 26
Zbornici fetvi domaćih autora 28
MUFTIJE U OSMANSKOM CARSTVU 35
MUFTIJE U NAŠIM KRAJEVIMA 39
Bosansko-hercegovački muftiluci 40
Učešće muftija u odbrani zemlje 42
Muftije kao autori značajnih djela i vakifi 45
Muftije kao šejhovi i pripadnici tarikata 46
Progoni i stradanja muftija 47
Ukidanje institucije šejhu-1-islama, ukidanje muftijstava kod nas i njihovo reaktiviranje 47
MOSTARSKE MUFTIJE 53
Sjedišta mostarskih muftija 59
Biografije mostarskih muftija 61
Salih-efendija 61
Mevlana Ahmed-efendija, sin sufi Velija 63
Abdurrahman-efendija 65
Husejn-efendija 67
Zekerijja-efendija 67
Ni’metullah-efendija 69
Šejh Muhammed-efendija 69
Salih-efendija Nevesinjac 70
Šejh Ali-efendija, sinHuremov 70
Abdullah-efendija 71
Ali Kafi-efendija Nevesinjac 71
Ali Kešfi-efendija 74
Ali-efendija 76
Šejh hadži Ahmed efendija Milavić 76
Hasan-efendija 78
Mustafa-efendija Hasanefendić. 81
Šejh Mustafa-efendija Ejubović (Šejh Jujo) 82
Mustafa-efendija Milavić 105
Salih-efendija 106
Šejh Vaiz Ali-efendija. 108
Hadži Ahmed-efendija, sin Muhammedov, Mostarac Bošnjak 117
Ejub-efendija, sin Zijauddinov. 132
Šejh Ahmed-efendija 132
Salih-efendija. 133
Ibrahim-efendija 135
Fevzi-efendija Milavić 136
Muhammed-efendija Ćišić 139
Mevlana hadži Ahmed-efendija 141
Ali-efendija Bahić 143
Fara’idi Osman-efendija 144
Šejh hadži Mustafa Sidki-efendija Sarajlić 146
Hadži MustafaArif-efendijaMukić 151
Hadži Mustafa Sidki-efendija Karabeg 154
Mostarske muftije u doba austro-ugarske vlasti, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije 162
HadžiAhmedŠakir-efendija Džabić 163
Ali Fehmi-efendija Džabić Mostarac 164
Hadži Abdullah Sidki-efendija Riđanović Mostarac 169
Hadži MehmedŠakir-efendijaMesihović 173
Hafiz Omer Besim-efendija Džabić 174
Muftije Mostara nakon Drugog svjetskog rata i u savremeno doba 176
Hadži Zufer-efendija Bešlić 176
Hadži Seid-efendija Smajkić 179
Hadži Salem-efendija Dedović 182
MUFTIJE BLAGAJA, lJUBINJAITREBINJA 189
MUFTIJE BLAGAJA. 189
Hasan-efendija. 189
Šejh Vaiz Ali-efendija.. 190
Mustafa-efendija Đikić 190
Šejh Mustafa-efendija Ćišić 191
Ali Fehmi-efendija Džabić 196
Muhammed-efendija 199
MUFTIJE LJUBINJA 200
Šejh Vaiz Ali-efendija 200
Hadži Hasan Sabri-efendija (Cvijetić) 201
MUFTIJE TREBINJA 203
Hadži Hasan Sabri-efendija Cvijetić 203
Sulejman Zuhdi-efendija Cvijetić 204
Abdullah-efendija Cvijetić 205
PRILOZI 207
Elegija Ibrahima Opijača povodom smrti Sejha Juje. 209
Elegija Fevzija Blagajca povodom smrti SejhaJusufa (Sejha Juje) 211
Predgovor Sejh Jujinog Komentara na at-Taftazanijevo djelo Tahzib al-mantik va al-kalam 213
Tarih o obnovi tekije u Blagaju mostarskog muftije šejha Vaiza Ali-efendije 214
Tarih Naimija Mostarca povodom smrti blagajskog muftije šejha Vaiza Ali-efendije 218
Fetve Ahmeda Mostarca iz njegovog zbornika Fatava Ahmedijja 220
Poslanica šejha Abdurrahmana Sirrije mostarskom muftiji Mustafi Sidki-efendiji Sarajliću 222
Iz idžazetname muftije Sarajlića svome učeniku i nasljedniku Mustafa-efendiji Mukiću 225
Elegija Hamza-efendije Puziča povodom tragične smrti mostarskog muftije Mustafe Sidki-efendijeKarabega 228
O mostarskim učenjacima (Iz Male historije događaja u Hercegovini, Husejna Bračkovića) 229
ZAKLJUČNA RIJEČ 237
RECENZIJE 239
Faruk Taslidža: Recenzija rukopisa knjige Ahmeda Mehmedovića Muftije Mostara i Hercegovine 239
Salem Dedović: Recenzija Monografije Muftije Mostara i Hercegovine 242
Selektivna bibliografija (knjige, katalozi, godišnjaci, časopisi) 247
Skraćenice institucija i časopisa 252
Biografija 259