Autor: Hafiz Abdul-Aziz Drkić
Uvijek iznova želimo imati ono što nemamo, obično ono što nam ne treba, smatrajući da će nam to donijeti zadovoljstvo, sreću i spokoj
Teško je ne primjetiti kako posljednjih mjeseci sve više ljudi, mahom mladih osoba, napušta našu domovinu. Vrlo teška finansijska situacija tjera ljude da traže sebi selameta po bijelom svijetu. Međutim, možemo primjetiti da ne odlaze samo oni koji nemaju posla i koji ovdje sebi i svojoj porodici ne mogu obezbjediti egzistenciju, nego i oni koji imaju posao, rješeno stambeno pitanje i žive sasvim dostojanstveno.
Naravno, razlozi odlazaka nisu samo finasijski. Ljude ponajviše “boli” nepravda, korupcija i nepotizam koji vladaju našim društvom. Nikoga ne treba osuđivati, svako ima svoje razloge, ima okolnosti u kojima živi i donosi svoje odluke. Neke su opravdane, neke nisu. Posebno ne treba zamjerati mladim ljudima koji ne dobijaju priliku da pokažu ono što znaju, da doprinesu društvu u kojem žive i obezbjede svojoj porodici dostojanstven život.
Ostaje nada da će se veći njih jednoga dana vratiti i pokušati mijenjati ovo naše “ranjeno” društvo. Ali, stječe se dojam da u našim životima ne postoji više ništa sveto, kao da nije važno ni ko smo, odakle smo, koje kulturne, tradicijske i moralne vrijednosti nosimo. Određeni ljudi prilikom odluke da napuste zemlju razmišljaju isključivo o većoj zaradi. Malo ih razmišlja o tome kako odgojiti djecu u novoj okolini, kako sačuvati njihov i vlastiti identitet. S druge strane, kao da odustajemo od borbe za našu domovinu, a naši roditelji i djedovi nisu odustali od puno teže borbe, borbe u mnogo težim okolnostima, borbe u kojoj je trebalo i život dati.
Ne zapostavljajući činjenicu da vjernik musliman treba raditi, privređivati i doprinositi zajednici i društvu kojem živi, jer Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika…”, ne amnestirajući ljude koji nas vode od obaveze da učine više da ambijent u kojem živimo bude bolji, povoljniji, da treba omogućiti ljudima da dostojanstveno žive, ipak, ne možemo se oteti dojmu da često hljeba preko pogače tražimo, da smo sve svoje napore usmjerili ka jednome cilju – da nam bude što bolje, a ne onom što nam Allah Uzvišeni postavlja kao zadaću – da budemo bolji!
Uvijek iznova želimo imati ono što nemamo, obično ono što nam ne treba, smatrajući da će nam to donijeti zadovoljstvo, sreću i spokoj. Zaboravljamo činjenicu da sreća nije željeti ono što nemaš, nego biti zadovljan onim što imaš. Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Budi zadovoljan onim što ti je Allah, dao bit ćeš najbogatiji čovjek.” I naravno, lahko je reći kako bismo trebali biti zadovoljni onim što imamo, ali pravo je pitanje: Kako postići zadovoljstvo? Kako učiniti dušu bogatom?
Profesor Ratib en-Nabulsi kaže da je zadovoljstvo s onim što ti je Allah propisao (el-kana’ah) rezultat ili plod velikih spoznaja: spoznaje svrhe života na dunjaluku i spoznaje suštine života na ahiretu. Allah Uzvišeni nas uči da je čovjek stvoren za Džennet, a ne za Dunjaluk. Allah čovjeka šalje na Dunjaluk da plati cijenu života u Džennetu. Dakle, Dunjaluk je njiva u koju sijemo, Dunjaluk je vrijeme truda i odricanja, ali ne za Dunjaluk, nego za Ahiret. Plodove našega truda požnjet ćemo u vječnom životu. Smrću završava se naš Dunjaluk. Smrću završava i vlast moćnika, i slabost nemoćnika, i bolest bolesnih i patnja napaćenih… Na Ovome svijetu sve ima rok trajanja. Sve što imamo: život, porodica, prijatelji, imetak, nekretnine i pokretnine, sve zavisi samo od jednog otkucaja našeg srca. Kada srce stane, kada smrt nastupi – sve završava. Osim ako smo radili za svoj Ahiret. Onda se linija našeg uspinjanja ne završava smrću.
Ukoliko smo nezadovoljni i radimo samo za Ovaj svijet, ma koliko da se na Dunjaluku uspinjemo, ma koliko da postignemo, svojom smrću strmoglavo padamo. Allahov Miljenik, a.s., kaže: “Kome briga Ahiret bude, Allah će mu dati zadovoljstvo u srcu njegovome, i sve će mu u životu posložiti i poredati i doći će mu dunjaluk mimo svoje volje. A kome briga Dunjaluk njegov bude, Allah će mu dati siromaštvo između očiju njegovih, život će mu u rasulu biti, a od Dunjaluka će dobiti samo onoliko koliko mu je propisano.”
(islam.ba)