Večeras je u Bosanskoj sobi NU Konjic, u okviru manifestacije Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Konjic “Merhaba, ej, naš Resule” promovirana knjiga dr. Hikmeta Karčića “Genocid u Bosni i Hercegovini: institucije, počinioci i posljedice.
O knjizi su govorili: dr. hfz. Elvir Duranović, dr.Jasmin Medić i autor knjige dr. Hikmet Karčić.
Dr. hafiz Elvir Duranović je u svom obraćanju predstavio Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, čiji je direktor, a koja je izdavač ove knjige kazavši: “Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka je naučnoistraživačka ustanova Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Institut se bavi naučnoistraživačkom djelatnošću iz oblasti islamske tradicije Bošnjaka koja obuhvata naučnoistraživački i obrazovni rad. Područje djelatnosti Instituta obuhvata proučavanje pisane i usmene, duhovne i materijalne tradicije Bošnjaka kao i proučavanje društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka. Naučnoistraživački rad podrazumijeva kreativni rad čiji rezultat doprinosi otkrivanju novih znanja i korištenju postojećih znanja iz oblasti islamske tradicije Bošnjaka. Naučne oblasti u kojima Institut nastoji postići naučnoistraživačku i akademsku izvrsnost jesu: Koncept islamske tradicija Bošnjaka, Doprinos Bošnjaka islamskim naukama, Religijska praksa Bošnjaka, Migracijski i demografski procesi Bošnjaka, Genocid nad Bošnjacima i Bošnjačko okruženje…
Govoreći o knjizi dr. Duranović je čestitao autoru na ovoj studiji kazujući da je jedna od rijetkih koja se temom genocida ne bavi samo kroz sam čin nego uljučuje kako i sam naslov kaže planiranje, planere, počinioce kao i posljedice samog genocida. ”
Dr. Jasmin Medić jedan je od najtalentiranijih historičara nove generacije. Radi na Institutu za historiju Sarajevskog univerziteta, a do sada je objavio nekoliko knjiga i stručnih radova s temama iz savremene historije Bosne i Hercegovine. Specijalizirao se u svom radu za Prijedor i ratne zločine počinjene u tom kraju tokom Agresije na BiH.
On je govoreći o knjizi istakao: “Teme o genocidu nažalost u Bosni i Hercegovini nisu popularne. Mi se tu pokazujemo kao narod kratkog pamćenja te je stoga svaka knjiga koja tematizira period od ’92-’95 svake pohvale vrijedna. Obzirom da živimo u 21.stoljeću, i znajući da narod malo čita i da živimo u jednom “tik-tok” periodu gdje je koncentracija kraća, ono što mi je posebno bilo drago jeste da knjiga nije obimna kakve znaju biti knjige koje se bave historijom.”
Govoreći o posljedicama genocida dr. Medić je napomenuo da naši ljudi danas nisu svjesni u kojoj mjeri su posljedice prisutne. Neka njemačka istraživanja o PTSP govore da je u 70% slučajeva prisutan kod našeg naroda, kod žrtava zločinačkih logora, žrtava rata inače, i da se ta posljedica ako se ne pristupi ispravno tretiranju prenosi i na sljedeće generacije. Drago mi je da ova knjiga govori i o uzrocima a i o posljedicama genocida u Bosni Hercegovini.
Hikmet Karčić diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 2010. Na istom fakultetu je 2012. odbranio master tezu „Uloga i značaj apelacija pred Domom za ljudska prava u procesu traženja nestalih osoba 1996 – 2003“. Radio je u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, Centru za napredne studije, te bio je kordinator projekta „Mapiranje logora i mjesta zatočenja u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995“ u Udruženju TPOS.Producent je dokumentarca „Dani ubijanja“ (Al Jazeera Balkans, 2013), te „Na Drini krvavi Višegrad“ (Haber i Ćuprija, 2014). Autor je knjige „Apelacijama do istine“ (Konrad Adenauer Stiftung, 2013). Priredio i preveo je „Muslimanski svijet: populacija i religioznost“(Centar za napredne studije, 2013) te „Balkanski ratovi 1912-1913: Smrt i prisilno prognonstvo osmanskih muslimana“ (Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2012) Član je Muslimansko-jevrejske konferencije (MJC) te učesnik mnogobrojnih programa i seminara. Polja interesovanja su mu: međunarodno pravo, studije genocida i holokausta, tranzicijska pravda, kolektivno sjećanje,ljudska prava i historija
Dr. Karčić je govoreći o temi genocida kazao: “Kada se govori o genocidu u Bosni i Hercegovini, većina autora fokusira se samo na masakre Bošnjaka u julu 1995. godine u i oko Srebrenice. Egzekucija 8.372 muškaraca i dječaka Bošnjaka predstavlja najveći masakr u Evropi nakon Holokausta. Međutim, fokusiranje samo na Srebrenicu, bez pokrivanja genocidnog nasilja 1992. godine ili bez davanja historijskog konteksta, djelomičan je pristup i fragmenta-cija u istraživanju ovog genocida. Genocid u Srebrenici bio je samo jedna epizoda šire kampanje koju je vodio politički i vojni establišment Republike Srpske. Da bismo razumjeli šta se dogodilo u Srebrenici 1995. godine, prvo moramo razu-mjeti šta se dogodilo 1992. godine u Bosni i Hercegovini. U aprilu 1992. godine, srpske snage uz podršku, obuku i finansiranje jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića pokrenule su genocidnu kampanju širom Bosne i Hercegovine. Ova kampanja češće je nazivana “etničko čišćenje”. Jedan od najefikasnijih alata ove kampanje bili su koncentracioni / zatočenički logori i objekti koje su postavile vlasti bosanskih Srba.
Kada je u pitanju naslijeđe genocida autor je kazao: “Savremena naslijeđa i posljedice, domaće i međunarodne, genocida u Bosni mogu se posmatrati kroz dva segmenta: traženje pravde i službeno priznanje.U potrazi za pravdom dvije institucije su ključne: UNov Me-unarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Vijeće za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine. Kada govorimo o službenom priznanju, važno je naglasiti rezolucije UN o genocidu u Srebrenici donesenu ove godine. Ono što je u ovom segmentu za nas važno jeste da shvatimo da mi moramo preuzeti odgovornost na sebe kada je u pitanju održavanje istine o genocidu. Da ne možemo i ne smijemo očekivati da će se neko drugi time baviti za nas. Nakon četvrt stoljeća od genocida nad Bošnjacima, pitanje memorijalizacije odnosno trajnog sjećanja na žrtve postalo je jedno od važnijih pitanja za kolektivno pamćenje Bošnjaka. Ono što je evidentno u Bosni i Hercegovini je odsustvo tematike genocida u obrazovnom sistemu, što je ključno za kolektivno pamćenje jednog naroda. Iako određeni pomaci postoje, ono je daleko od poželjnog nivou. S tim u vezi, potrebno je razvijati pristupe neformalnom obrazovanju o ovoj važnoj temi. Međutim, za nove generacije potrebno je prilagoditi edukativne i naučne metode. Isto tako je važno istinu o genocidu prevoditi i na strane jezike i općenito se truditi da ona bude poznata i priznata i dr.”
